Mene ti je malo strah.
Znaš, zadnjih dana često spominju rat i vuku se neke tenzije. Provokacije na račun toga su sve učestalije, još uz to naiđeš na komentare onih ‘raspuvanih’ idiota koji pušku nikada nisu uzeli u ruke sa izjavom ‘Dao Bog da započne! Pucat ćemo!!’
Znaš, neku noć sam sanjala rat i strašno sam se prestrašila. Vidjela sam žene kako bježe sa svojom djecom i malom torbom preko kućnog praga. Odoše iz svoje kuće, sa suzama u očima, okrećući se za njom da je dobro upamte, jer tko zna hoće li biti ista kada se jednom vrate? Svi su plakali i molili se. Čula sam i vriskove u daljini, strašne zvukove, pucnjeve, znaš, one zbog kojih ne znaš hoćeš li više ugledati svoga oca, brata, momka, prijatelja, susjeda…
Znaš, pričaju o nekom ratu i još ga prizivaju neki pojedinci kao da je to igra. Ja nemam pravo pričati o ratu jer ne znam kako je to, ali pričali su mi. Znaš, ja sam ti bila novorođenče i ništa ne pamtim, ali zato moja mama pamti svaki dan i svi oni koji su bili dovoljno odrasli da shvate šta se događa!? Znaš, moj ti je tata bio u ratu i Bogu hvala vratio se živ i zdrav!? Znaš, pola ti je njega ostalo na onim bojnim poljima gdje je izgubio dobre prijatelje, one najbolje!? Znaš ti kako je to, ti koji prizivaš rat? Znaš li da ima djece koja nikada nisu imala priliku zagrliti svoga oca? – dok ti svoga vidiš nasmijanog i zagrliš ga kada poželiš, oni grle prazan zrak!?
Znaš da ima žena kojima je jedina uspomena na muža slika i sjećanje?
Je l” znaš!?
Znaš da ima majki koje su izgubile sina jedinca?
Znaš da ima obitelji u kojima je svih pet sinova poginulo, zajedno s ocem?
Znaš li to ti, koji ga prizivaš???
Ja nemam pravo pričati o ratu, jer samo iz priča znam neki dio. O tome se ne priča otvoreno, jer svi oni junaci koji su nas branili, znaš, smiju se oni, ali slike im se stalno vrte po glavi!? Teško je to, vidim po svome ocu, kada dođu oni neki datumi, godišnjice, kada u ruke uzme svijeću i krene prema grobu jednog od heroja koji su život položili za nas – oči mu se napune suzama, proguta knedlu i stoji čvrst k’o stup, hrabar, kakav je bio i tih godina, s puškom na ramenu i pitanjem hoće li preživjeti ili je on sljedeći?
Znaš, pričaju neznalice o ratu i prizivaju rat – ja ne znam kako je bilo biti svjestan da je rat i proživljavati te dane kada si strahovao svaki sekund hoće li ti pokucati na vrata s kobnom viješću o nekom tvome i Bogu hvala što ne znam, jer treba živjeti s tim. Znaš, jedino što znam je to da ne želim da se rat ponovi!?
Ne želim da bude krvi.
Ne želim da ljudi poginu.
Ne želim da se čuju pucnjevi.
Ne želim da se strahuje.
Ne želim da bude još invalida.
Ne želim da bude samohranih majki.
Ne želim da bude djece bez roditelja.
Ne želim da bude razrušenih kuća.
Ne želim da bude uplakanih lica.
Ne želim da bude rata!!!
Ne prizivaj ga ti kroz smijeh, ne razmišljajući o onome što on nosi… Nije rat ona naša igra u šumi dok smo bili djeca, kada se smiješ i gonjaš, ne budi glup!! Dosta je ratova!! Dosta je grobova koje je rat donio! Dosta je uplakanih, psihički nestabilnih, gluhonijemih, slijepih, invalida… Dosta je onih koji imaju noćne more zbog rata! Dosta je onih koji su se nakon rata ubili jer su ih progonile njegove slike. Dosta je onih, koji moraju živjeti s tim istim slikama ostatak života… Ja nemam pravo pričati o ratu, ali jedno znam, rat nikome ništa dobro donio nije…
Imamo našu zemlju, zahvaljujući svim onim hrabrim herojima, onima koje je progutala crna zemlja i onima koji su još uvijek živi – oni se nikada neće zaboraviti i nikada im nitko neće moći dovoljno zahvaliti!
Prestani prizivati rat, ti nepromišljeni čovječe, tako ti svega, prestani!!
Samo da rata više ne bude!! ♡
Danijela Luburić
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!