Spoznaja da smo duboko povezani sa svijetom oko sebe nije samo konceptualna ideja. To je suštinsko iskustvo koje nas oblikuje i čini nas cjelovitima. Bez obzira na trenutke u kojima se možda činimo izoliranima, osjećaj usamljenosti nije prirodan stan naše egzistencije.
Mnogi duhovni učitelji su kroz generacije prenosili mudrost o važnosti samoće. Međutim, često se miješaju dvije različite perspektive – biti sam na svijetu i biti sam sa sobom. Ova zabuna može dovesti do konfuzije i nelagode.
Često čujemo izjave poput: “Samoća je put prema snazi” ili “Biti sam znači biti cjelovit.” No, važno je razumjeti da biološki gledano, ljudi napreduju kroz povezanost s drugima. Ta povezanost je temeljna ljudska potreba, a nije znak slabosti ili nedostatka duhovne svjesnosti.
Postoji razlika između osjećaja samoće zbog nedostatka fizičke prisutnosti drugih i osjećaja usamljenosti. Prvi je osjećaj koji proizlazi iz unutarnje integracije, gdje ne doživljavamo sebe kao odvojene entitete, čak i kada smo fizički sami. Drugi, usamljenost, često je rezultat nesklada unutar sebe i nedostatka povezanosti s drugima.
Treba napomenuti da mnogi duhovni učitelji koji potiču na samoću to čine zbog vlastitih iskustava i traumatskih pozadina. Za njih je samoća postala utočište od bolnih aspekata društvenih odnosa. Iako je korisno vrijeme provoditi sam sa sobom kako bismo se bolje upoznali, ne smijemo zaboraviti da smo bića koja se razvijaju kroz međusobnu interakciju.
Samoću treba shvatiti kao alat za dublje razumijevanje sebe i svoje unutarnje istine. To je vrijeme koje koristimo za samopouzdanje, ljubav prema sebi i osobni rast. Međutim, to ne znači da trebamo odbaciti potrebu za vezom i bliskošću s drugima.
Samoća vs. usamljenost
Konačno, bitno je razlikovati zdravu samoću i strah od usamljenosti. Strah od usamljenosti često proizlazi iz unutarnjih rana i nesigurnosti. Umjesto da se odupiremo samoći, trebali bismo je iskoristiti kao priliku za introspekciju i iscjeljenje tih rana.
Samoća ne znači odvajanje od drugih, već dublje povezivanje sa samim sobom i svijetom oko nas. Ne trebamo se bojati biti sami, ali također ne smijemo zaboraviti da smo, bez obzira na sve, dio univerzuma koji je isprepleten vezama i povezanošću sa svime što nas okružuje.
Photo by Steven Aguilar on Unsplash
“Iz objektivnije perspektive, biće koje je toliko integrirano da mu nije problem biti samo sa sobom i koje cijeli svijet doživljava kao nešto s čime je intimno povezano, nije biće koje je odvojeno, izolirano, samo ili usamljeno. To vrijedi čak i ako oko njih u određenom trenutku nema ljudi. Osoba koja je uvjerena da je stvarnost takva ( i uvijek će biti ) da je odvojena i sama, mora se tome prilagoditi. Ona to čini smišljajući duhovna opravdanja za to da je ispravno biti sam, kako bi joj bilo “dobro” kada je sama. To je osoba koja je odvojena, izolirana, sama i usamljena. Ona jednostavno sebe ne doživljava takvom jer je pronašla kreativne načine da se s time nosi.
Moramo paziti da ne miješamo te dvije perspektive. Jedna je usklađena, a druga nije. Nažalost, ljudi stalno griješe i miješaju ove dvije perspektive.” – zaključuje Teal Swan u svom tekstu koji se bavi istom tematikom.
Tekst prevela i obradila Marija Klasiček
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!