Ne ideš na kraj svijeta, govorila sam sama sebi pripremajući se na osmosatnu vožnju autobusom iz moje zelene Slavonije do plavog mora i Dalmacije (bile, bile Dalmacije, ne plave).
Pet godina će brzo proći, a možda diplomski odradiš u Zagrebu, naviknut ćeš se na te tramvaje ako bude bilo potrebe, i dalje sam se tješila dok sam ispuštala iz vida svoju ravnicu. Srce mi je zatitralo čim sam vidjela more, sjetila sam se svih onih pustih ekskurzija kada bi se cijeli razred zalijepio za prozore uz mnoštvo uzdaha „UUUUU“ i „AAAAAH“ kako bi se dočaralo oduševljenje – jer more! Stigavši u stan, unijela sam kofer u sobu i briznula u plač.
Ovo je zgrada, ovdje puše bura, ovdje su turisti, ovdje pričaju drugačije, ovdje su palme, ovdje su otoci – da me netko vidio kako nabrajam i cmoljim pomislio bi da sam dosad živjela u pećini (nisam, imala sam dvorište, vrt i mirnu ulicu, pojam zgrade me ubio u pojam u tom trenutku). Tješili su me sa svih strana, majka, otac, prijatelji, svi su zapravo imali ispade ljubomore što oni u tom trenutku ne mogu biti na moru. Studiraš na moru, čovječe, nisi svjesna koliko uživaš – komentirali bi.
Ma džabe svi vi, ja bih išla kući čim bih mogla, slušala bih slavonske pjesme prije spavanja i ponašala se kao da sam vojnik odveden iz rodnog mjesta pa čekam da rat prođe da se vratim. Ne šalim se, doslovno sam se tako osjećala slušajući Škoru i „Ne dirajte mi ravnicu“.
Odjednom sam se počela ponašati kao da je život samo u mojem parku, mojim dugim šetnjama s prijateljicama i u onoj, predzadnjoj klupi na biologiji kad bih samo čekala da sat zvoni da možemo otići na kavu. Bila sam dugo svjesna da sam oko sebe imala svoj maleni balon, sjajnu ljušturu koja je radila već automatizirano, znalo se gdje se subotom izlazi, gdje se piju kave, gdje će se provesti Nova godina ili 1.maj.
I onda sam se samo katapultirala u mjesto gdje ne znam ništa, ne znam ljude, ne znam gdje je najfinija kava i gdje ću uopće započeti šetnju. Sve je bilo novo, a upravo ta novina me šokirala.
Znala sam ako se nastojim boriti protiv nje da nećemo dobro završiti. Umrljat ću je svojim očekivanjima da postane identična onome u čemu sam prije živjela. Shvatila sam da se moram prepustiti i opustiti, a i dopustiti da krenem stvarati nove uspomene, da krenem ispisivati nove stranice i uživati u svakom novom trenutku koji se dogodi.
A onda me puklo.
Samo dođeš, samo sjedneš pored njega i šutiš. Ne moraš mu ništa reći, ono zna jesi li sretna zbog prolaska ispita, jesi li tužna jer ti fali mamina kuhinja, jesi li ga samo došla pozdraviti i uljuljkati se uz šum valova.
Sve do onda, more je za mene bilo pojam luksuza, turistički doživljaj mora kada dođeš s obitelji i rodbinom u apartman pa obavezno cijeli dan provedeš na plaži nakrcan sa svim mogućim gumenim stvarčicama, knjigama, napunjenim mobitelom za slušanje glazbe i slično. Koristio se svaki mogući tren, a kući bi se obavezno nosile hrpe školjaka koje onda baciš negdje na policu (ili ih slučajno mama baci u smeće jer „nije znala da ti treba to šuplje kamenje“).
A onda smo se upoznali ponovno.
More i ja. Ja i more. Sad sam starija pa se valjda bolje kužimo.
Sad su me naučili kad puše bura a kad jugo, kad je bonaca a kad je uzburkano. Kad me pitaju fali li mi Slavonija, naše hladne snježne zime i ona vrelina gradskog asfalta, kažem da mi ne fali jer je ona uvijek sa mnom, samo sam ju obojila u plavo, dodala nekoliko brežuljaka, ubacila galebove i pojačala temperaturu. I dodala lipe ljude, kojima nikad nije priša i kad ti je teško samo će ti reći – „sidni uz more i guštaj!“
Sara Matijević
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
