Život nije ono šta je bilo jučer niti ono što će se desiti sutra, nego je život onaj trenutak koji nam se odigrava pred očima, sve ono što vidimo između dva treptaja oka. Sve ono što si jučer imao, ne znači da će sve to i sutra biti tu. Tako je i s ljudima, ušetaju u vaš život nepozvani, zauzmu mjesto u srcu, zadrže se tu određen period, a onda jednog dana odšetaju i ostave prazninu za sobom. Uvijek sam mislio da se takvo nešto meni neće dogoditi, ali izgleda da me je ta moja samouvjerenost na kraju došla glave.
Nakon toliko godina, zajedničkih trenutaka, srećnih i nesrećnih, nakon toliko savladanih prepreka zapeli smo na jednoj i nažalost nismo uspjeli da je prevaziđemo, a bili smo tako blizu cilja. Izgleda da ipak nismo dovoljno vjerovali ili je zapravo bilo toliko blizu da smo se bojali da prihvatimo da smo uspjeli. Umjesto toga prihvatili smo da ostanemo nedorečeni, ostavili smo za nama vječito pitanje: „Šta bi bilo, kad bi bilo“? I dan danas se pitam da li je moglo da se završi drugačije, ali svakog dana sam svjesniji da su nam strahovi bili jači od naših uvjerenja, da smo dopustili da nam razmišljanja nadjačaju osjećanja. Na kraju smo postali ono to šmo bili prije nego što smo se upoznali, potpuni stranci, samo sada s jednom razlikom, jer ovaj put smo sve ovo vrijeme između prvog i zadnjeg susreta morali da spakujemo u kartonsku kutiju i da ga ostavimo negdje pod krevet ili na neko drugo mjesto, daleko od pogleda. Dani prolaze, već su prerasli u mjesece, ali osjećanja ne blijede. Istina sada je tu još i mnogo ogorčenosti, bola, povrijeđenosti, ponosa i još mnogo čega, ali onaj iskreni osjećaj je teško izbrisati iz srca. Jer teško je mrziti nekoga koga si nekada toliko volio.
Rekao sam sebi da ću nadoknaditi sve one stvari koje sam propustio u životu, da ću biti loš, izlaziti svakodnevno, mijenjati cure jer su one sve iste, biti hladan prema svima, ali evo i sada nakon toliko vremena nisam uradio ništa od toga. Jedino i dalje beskompromisno gradim svoj život, maksimalno posvećen onome šta radim i ne dopuštam da me bilo šta slomi jer to mi je jedino ostalo nakon nje.
Pitali su me jednom prije određenog vremena: „Šta su mi to cure učinile da sam ja tako fin i pristojan prema njima iako one to ne zaslužuju“? Shvatio sam tada da izgleda ne mogu biti ono što nisam, a znam da nisam loša osoba, kao što znam da nisu sve cure loše i da zbog toga ne mogu da ih tretiram onako kako one to ne zaslužuju, jer tamo među njima negdje nalazi se jedna koja će jednog dana da osvoji ovo slomljeno srce, da ga ponovo sastavi i zauvijek tu ostane. Do tada ostajem da budem vjeran njenoj sjeni kao što sam bio vjeran njoj sve ovo vrijeme…
“M”
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
