Ustrojstvo kompletnog svijeta zaista je pomalo zbunjujuće i paradoksalno. Navodno sav naš napredak, sva naša dostignuća bila su upregnuta snagom volje za ljudskim prosperitetom, lagodnijim životom, koji bi nam omogućio manje stresa i više vremena za nas i naše voljene. No da li je zaista? Ili nas je u stalnom društvu pretvorio u pojedince više nego ikada? Napunio nas osjećajima straha i ljubomore, napumpao naš ego kao veliki balon za letenje, dok svakodnevne reklame o našim potrebama vire sa svih zidova, gdje god da se okrenemo. Zatim upaljena žigica marke “on ima, ti nemaš”, razbuktava vatru i već sijaš bolje od svih baklji po srednjovjekovnim dvorovima. Odbijaš prihvatiti? Razmisli dva puta.
Kako pretpostavka da smo robovi konzumerizma ispunjeni nekim ciničnim natjecateljskim duhom, spremnim na sve da stigne do cilja ima veze s gore navedenom temom? Jedino tako ako nam postane preokupacija, pa usred pritiska da zadovoljimo vlastite zahtjeve nemamo ni sluha, ni vida za osjećaje i potrebe onih oko nas. A da li smo kolektivno, kao društvo uspjeli nametnuti bitnije preokupacije, čovječnije, humanije, one koje nas čine homo sapiensom i stvaraju u nama osjećaj suosjećanja ili se u krivom vagonu cerimo svojoj sposobnosti misleći kako smo opet zajebali kontrolu?
Zar nas strah od susjeda, bio on pojedinac sa porodicom, ili društvena skupina slična nama, samo drugog imena, ne tjera da umjesto ulaganja u sebe veliki napor upregnemo u stvaranju odbrambenog mehanizma? Pa umjesto u napredak ulažemo u bombe, a pogled nam je upregnut na susjedov ulaz umjesto na bilježnicu s planom za sutra ili nesređen vlastiti život.
Jer nam je skretanjem pažnje s našeg života jedini način da izbjegnemo vlastiti i društveni pritisak na nas same. U nama pluta strah kao što helijum pluta u onom balalonu s početka i nosi ga, skupa s vjetrom, u nepoznate daljine. Strah da nećemo zadovoljiti, strah da ćemo biti povređeni, da nećemo uspjeti, strah da naše emocije koje su nekada bile najdublji dio nas ne postanu nečija igračka, a igračke se bacaju čim dosade. Zato sutra, u najbližoj samoposluzi s licemjernim osmjehom pozdravljamo susjeda, pitamo kako je on i porodica, da zašto nikada ne navrate i nama je obično dosadno. A on s istim prozirnim osmjehom odgovara kako su svi dobro i kako će navratiti prvom prilikom, pa u žurbi ide svako na svoju stranu. I tako kreće urnebesna borba ka novoj potrebi, ispunjena istim strahom.
U cilju da se što više približimo jedni drugima tehnologija kao da je krenula u krivom smjeru. Udaljila nas jedne od drugih, stvorila oko nas ogromni bedem privida i maski. S ciljem da popunimo prazninu, praznina kao da je odjednom postala dio nas, stalno i zauvjek.
Pa više i ne pričamo o bitnim stvarima dok sjedimo s “prijateljem za kafu u podne” i tipkamo najnoviji model telefona. Pravo pitanje bi bilo da li uopće razgovaramo? Jer zbilja samo su rijetki kojima možemo reći ono što je uvijek ili odjednom postalo bitan faktor našeg života, zbog onog istog straha, jer se samo nama bitne stvari mogu iskoristiti protiv nas.
Ali da, mislim da smo u stanju čuti druge. Jer mislim da ipak postoje oni rijetki, bez kojih bi svima nama bilo teško zamisliti život. Oni koji nisu vodilja, no svakako su razlog zbog kojeg idem u određenom pravcu. Oni pred kojima izgledamo jaki kao valerijanski čelik, ali znaju nas i kad plačemo za “izgubljenima” kao što plače dijete jer je upravo saznalo vrijednost slomljene igračke. Samo koliko takvih osoba imamo? I zar, bez obzira na strah, sve što imamo jednom ne izgubimo? Zašto nam saznanje o prolaznosti stvara strah, kad je neminovan i logičan? Drugačije ne bi ni bilo fer. I ako jedna smrt otvara vrata rođenju drugoga, zar se onda i izgubljena ljubav ne vraća, samo u nekom drugom obliku? Kad sve i onako ide u krug. Čemu strah koji paralizira na samom startu?
Kao društvo svi smo pod utjecajima stoljećnih navika poškropljenih strahom pobjegli u svoja skrovišta, udaljili se jedni od drugih, zaboravili pričati i čuti, zaboravili suosjećati, voljeti i trčati livadom grohotom se smijući bez ikakvog razloga.
Jesmo.
No jesmo li spreman vjerovati? Predati se? Otkriti i ogoliti pred drugima? Jesmo li spremani staviti čovjeka ispred svih potreba, ljubav ispred straha, suosjećanje ispred ega?
Promjena polazi od nas samih!
Pipi
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!