Da je bila sama, vjerovatno bi bila počela vrištati. Ovako je samo tupo zurila u ekran, ne pomjerajući se. Kao da se plašila da samo sanja, da će se nešto promijeniti ako načini bilo kakav pokret. Zato je jednostavno sjedila ćutke i gledala.. Bilo je potrebno nekoliko sekundi da shvati da je budna, onda još nekoliko da nikako ne spava, i naposlijetku, još nekolicina, da prihvati da joj se ON javio.
„Hej, možeš li mi lajkati ovo?“ glasila je poruka. I onda potom je uslijedio link neke grupe. Da, nešto mu treba, zašto bi se inače javio. “Da, naravno” odgovorila je ljubazno i tužno, te potom i uradila to što je tražio. Uslijedila je tišina. I onda ” E hvala ti puno”. “Šta ima kod tebe”? Jednostavna, bezlična poruka, a opet najvažnija na svijetu, natjerala ju je da poskoči. Nije odgovarala. Nije se usuđivala, a tako paralizirana nije baš ni bila u stanju bilo šta da napiše. Mozak je jednostavno prestao da funkcioniše. Šta da mu napiše? Šta uopšte normalne djevojke pišu kao odgovor na takvu poruku? Šta on očekuje da će mu reći? Konačno, sakupila je hrabrost i odlučila nešto napisati. „Ništa posebno, spremam nešto za školu. Kod tebe“? Nije odgovarao nekoliko minuta. Već je bila odustala od ideje da će uopšte odgovoriti kad se začuo tako priželjkivani „tik“ i njegova se poruka prikazala na ekranu. „Dosađujem se“. Nije odgovarala. Nije mu imala šta odgovoriti na takvu poruku. Vjerovatno ju je i poslao kako mu više ne bi pisala. No onda se prozorčić ponovo zacrvenio označivši tako da je stigla još jedna poruka..
„Lijepa ti je slika što si stavila“. „Hvala“ odgovorila je, a obrazi su joj se zažarili, ruke drhtale. „Izlaziš li gdje“? Joj gdje to da pita pomislila je u sebi. Izašla je svega dva puta i to je molila roditelje danima da je puste, i morala se vratiti kući do 23h. Kako to da mu uopšte kaže od sramote? „Pa vrlo slabo, nemam baš vremena“ izvukla se malo nevinom laži „Hoćeš li biti ovaj vikend u gradu“? Joj, da, naravno da hoće. Mora, dok je pita sigurno bi volio negdje da se sretnu, no šta uraditi, kako to izvesti? No stvarno ona i Bojana su planirale nekako izaći taj vikend pošto je Bojani bio rođendan. Moraće nešto smisliti, ipak je Bojani rođendan, moraće je pustiti. „Pa možda, ali ništa još nemam isplanirano“. „Važi, hajde javi ako šta isplaniraš. Čujemo se, ćao“ .
Čitala je te retke i srce joj je treperilo kao ludo. Ona nikada nije toliko žudjela za izlaskom kao sada. Već je premotavala u glavi šta bi mogla obući i njeno je raspoloženje vidno splasnulo kad se vratila na zemlju i shvatila da ona nema šta obući za izlazak, a još manje obuti. A kako da mu se svidi takva kakva jeste kad se takve ne sviđa ni sebi samoj?Odgovorila je kratko na poruku da će se čuti i odjavila se sa profila.
Tužna je otišla do sobe, uzela omiljenu knjigu i skupila se pod svoju dekicu. Ma koga ona zavaravava? Nije ona djevojka za izaske. Ona čak nema ni prigodnu odjeću, ona ne zna kako da se ponaša. Ali želi! Stvarno! Djevojka u njoj želi lijepe haljine i cipele, želi da izlazi i da pleše. Nešto će već smisliti.
Sutradan u školi prepričavala je Bojani sve događaje od vikenda. Trudila se da ne propusti nijedan jedini detalj jer je sve bilo previše važno i dragocjeno. Morala je tako, jer je Bojana bila ta koja je trebala sve ga izanalizira i da donese konačan zaključak. Njeno stručno mišljenje bilo je da mu se sviđa! Dogovorile su se da taj vikend obavezno izlaze i da će Bojana spavati kod nje. Bila je na sedmom nebu. Njen prvi pravi izlazak. Bila je tako nestrpljiva i uzbuđena, iako je tek bio početak sedmice. No ovo je ipak bila ona neka nova ona, koja je krenula nekim novim putem. Ovo je bila zaljubljena ona…
Nije ga vidjela narednih nekoliko dana. Čak ni poslije treninga. Entuzijazam se smanjivao, i ona se naravno povlačila u sebe, vraćajući se svojim mislima kako ona jednostavno nije dovoljno dobra. Čak se počela i ljutiti sama na sebe što je uopšte pomislila da se ona mogla možda makar malo svidjeti nekome kao što je Aki bio. No onda, opet, on se javio. “I kakvi su planovi? Gdje si za vikend”? Dopisivanje je ovaj put malo potrajalo, te je pao i dogovor da će se negdje vidjeti. Nije mogla da vjeruje, vidjeće ga. On želi da se vide. I šta kad se vide? Bože, Bože, Božeeee….. Možda previše očekuje? Možda je to normalno tako da se “vidiš” sa nekim u gradu? Moraće pitati Bojanu šta to znači…
Dan pred izlazak. Već je bila sve isplanirala, čak je nagovorila mamu da joj kupi čizmice na malu punu petu. Bila je to mala, ali vrlo važna borba, jer iako štikle nisu dolazile u obzir još uvijek, napravila je vrlo važan korak prema njima. Sve je teklo savršeno, no onda se Bojana javila kako nema načina da dođe, jer autobusi ne voze, a od njenih je nema ko dovesti. Snovi su joj se srušili. Svi tako bojažljivo krojeni planovi su pali u vodu i ona je otrčala u svoju sobicu i plakala. Morala je znati da ne može sve biti savršeno. Život je takav, nešto ti pruži, pa ti to na grub način otme. Nakon što se malo smirila i pomirila sa situacijom ušla je na svoj profil i javila se Akiju. “Hej, samo da ti javim da neću u grad večeras, drugarica mi nema prevoz tako da odgađamo izlazak.” Odgovorio je kako mu je žao i pitao kako ne izađe sa nekom drugom drugaricom. Kao da nije znao da ona nema tih drugih drugarica, jer nije kao druge cure. Ona ima samo Bojanu. Dopisivanje je završilo. Vjerovala je i kako je mogućnost da bilo šta bude sa njima isto tako kao i taj razgovor već daleko iza njih… No, da li je zaista?
Da li je sudbina odlučila Kristini promijeniti život? Uskoro ćemo saznati….
To be continued…
Aleksandra
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!