Bilo je 8:20 i bio je utorak. Utorak kao danas. Sve je izgledalo kao običan dan, jedino što mi nisi otvorio vrata… A kucala sam ti, kunem se. Bilo je 8:20 kada su mi rekli susjedi da si otišao… Bio je utorak kao danas, kada mi se svijet srušio. Samo što nije bila jesen, nego proljeće, i nije bio 19. kao danas nego 20. Ali kao da je to bitno. Od tog dana svakog 20. u mjesecu pokušavam shvatiti poantu života, ili još bolje,pokušavam shvatiti zašto baš ti tata.
Bilo je 8:20 i bio je utorak. Lijepo sunčan dan, alergija u zraku, lastavice se igraju pod našim krovom i ti ne otvaraš vrata. Provalili su da te probude. A nisi se htio buditi, nisi mi htio otvoriti vrata. Slomio si me tad, u 8:20. Bila sam jedina odrasla pa zbog njih troje malih sam se pravila jaka, dok ne dođe mama, ili samo netko jači. Kunem se da nisam plakala tek u 1 poslije ponoći kada su stigli iz Njemačke. Tek danima poslije kad sam shvatila da te zbilja nema. Da se ozbiljno nećeš vratiti. Tek danima poslije kada bih igrala Čovječe ne ljuti se bez tebe. Naljutili bi se da znaš, kao što bi se naljutio kada gubiš.
Bilo je 8:20, nismo si sve rekli. Toliko stvari je ostalo u zraku. Bilo je 8:20 i dan stvoren za lijepe stvari. Dan stvoren za zagrliti te svom snagom. Dan stvoren za reći ti “najbolji si otac na svijetu”. Dan stvoren za tvoj smijeh i moj smijeh. Voljela bih vratiti jedan dan s tobom. Pa da dovršimo riziko i poker. Da te pobijedim u Čovječe baš se naljuti. Da ti pričam o njemu očiju boje badema i zagrljaju najsličnijem tvom. Volio bi ga. Iako navija za Dinamo. Voljela bi da se vratiš na jedan dan, pa da mamine oči sjaje, onako kao prije 3 godine dok si se budio prvi i grijao kuću da nam je toplo prije škole. Kada si nas tjerao da pijemo čaj s limunom i nagovarao da jedemo luk bezuspješno.
Bilo je 8:20… Želim ti toliko toga reći. I taj dan bi ti imala toliko toga reći samo da si otvorio vrata, a kucala sam ti dugo, i nisam htjela vrištati na njihove riječi. Nisam ni plakala taj dan. Znam da bi se ljutio, bila sam najstarija, a najstariji moraju biti jaki. Bilo je 8:20. Utorak kao danas. Sunce je cijelo dan grijalo sve osim nas. Nikada mi nije bilo hladnije na 22 stupnja. A morala sam glumiti da je tek običan utorak, i da je sve u redu. Proći će, kao alergija, kao utorak, kao proljeće. Naizgled prošlo je, za istinu ionako nitko ne pita. Bilo je 8:20, proljetni utorak, princeze su ostale bez kralja. Sad je na ljepšem mjestu, onom za koje vjeruju da postoji.
Grlite vaše roditelje, i kada nije do grljenja. Pričajte s njima, i kada nije do priče. Jednom će osvanuti dan kada morate bez njih i uz to biti jaki. Zato ih grlite svaki dan sve jače, doći će dan kada bi dali sve za taj jedan zagrljaj…
Tata prošao je utorak i još puno utoraka, no moja ljubav i nedostajanje ne prolaze. Neće nikad.
Tvoja princeza
Josipa Milas
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
