“Sretni ljudi čitaju i piju kavu” – jer znaju koliko su sitnice važne…

Pomislila sam – Bože kako trivijalan naslov. Kako netočno. Kao da nesretni ljudi ne piju kavu i ne čitaju. Možda čak i više bježe u neki svoj izmišljeni svijet i između redaka debelih, prašnjavih knjiga, samo kako bi ugušili svoje vlastite nemire.

A onda sam pročitala knjigu i shvatila metaforu naslova. Čini mi se da mnogima koji o knjizi govore – ista izmiče.

Mogla bih reći da je ovo ljubavna priča. Mogla bih čak ići toliko daleko pa reći da se nadam da će priča dobiti barem epilog ako ne i nastavak, ali onda bi se izgubila njena srž. Jer ovo je priča o tome kako život može biti surov i kako nemamo uvijek onaj bljutavi „happy end“.

Diane svoj ne može dočekati, jer sve što je bila i kao osoba i kao žena i kao supruga i kao majka, umrlo je s njenim suprugom i njihovom kćerkom u automobilskoj nesreći. U tom trenu i Diane umire s njima, a svijetom hoda neka utvara od žene, u muževoj hoodici i bez imalo volje da ikad izađe iz tog stanja.

Ona žali što nije bila u tom automobili i umrla s njima.

Neki baner

Njen najbolji prijatelj – Felix, nastavlja voditi njihov zajednički posao, dok Diane iz dana u dan kopni. Posjećuje je, tjera je da ustane iz kreveta, da nešto pojede, da se istušira i preklinje da ode na grob svoje tragično preminule male obitelji. Diane to odbija. Značilo bi to da se pomirila s njihovim odlaskom, a nije. Još uvijek se tušira u kćerkinom šamponu i spava u muževim košuljama. Svijet je za nju stao onog dana kad ih je izgubila i što se nje tiče – ne mora se više nikada ni zavrtjeti.

Ni Felixa i njegove priče o osvajanjima zgodnih frajera, svako veće iznova, ona više ne može slušati. Najzad pod njegovim pritiskom i pritiskom njenih uštogljenih roditelja, ona puca i doslovno bježi, na jedino mjesto kamo osjeća da bi se mogla sakriti od svijeta – u Irsku, koju je njen suprug želio posjetiti a nikada nije uspio.

I tako Diane odlazi u Mulranny – malo, mirno i zabačeno mjesto na Irskoj obali, gdje unajmljuje kolibu u kojoj odlučuje samovati, ali ne zadugo, jer u njen život, posve nepozvan ulazi Edward – zgodni susjed iz noćne more, koji svojom arogancijom ni najsmireniju osobu na svijetu ne bi ostavio ravnodušnom.

Edward je Dianin najveći test, jednako kao i izazov. Život pred nju stavlja brdo koje ona slomljena, pogubljena i nenavikla da išta rješava sama, naprosto mora sama prevaliti, ili ostati zauvijek izgubljena u podnožju.

No tamo gdje se isprva rađa netrpeljivost, na kraju se dogodi ljubav. Ali je li ljubav ponekad dovoljna? Može li nas izliječiti netko nov? Može li nas podići poput Feniksa iz pepela?

Na to pitanje, morat ćete sami potražiti odgovor između stranica ove bolne, ali pitke priče, koja nagoviješta autoričinu vlastitu tragediju, jer je pisana s toliko emocija, da ne možete ne biti povučeni u Dianeinu priču i njenu beskrajnu tugu.

Ljubav je nekad pitanje, a ne odgovor. – pomislila sam pročitavši kraj. A opet koliko god bilo trivijalno nekoga moramo voljeti.

No pouka ove priče nije u prodavanju bajki. Pouka je u prebolijevanju, u odrastanju sa svojom boli, u svladavanju ogromne životne tragedije, koju budimo realni nikome, pa ni najljućem neprijatelju ne bih poželjela.

Pouka je u pronalaženju sebe na zgarištu nekadašnjeg života koji se ne može vratiti. Koji više ne postoji.

„Sretni ljudi čitaju i piju kavu“… rekla bih da je ovo metafora koja govori da smo sretni svi mi koji imamo za što živjeti i koji znamo da život čine sitnice. One jedine imaju snagu da nas nose preko svih nedaća. I samo one nam na kraju dana ostaju.

Ne veliki snovi, ne pompozne i nerealne iluzije o onome što mi svi mislimo da bi naš život trebao biti – već sitnice, poput dobre knjige, šalice kave i kapi proljetne kiše što klize po prozoru. Jer one govore da smo još tu. I da još ima nade, da budemo sretni ljudi.

No tko ćemo biti, kako ćemo živjeti i da li će nam iskren osmijeh krasiti lica i radost puniti dušu, ionako ovisi samo i jedino o nama.

M. Klasiček


Nota o autorici:

Agnes Martin Lugand je psihologinja koja je ostvarila svoj san i postala spisateljica. Njeni počeci bili su na internetu gdje je pisala, objavljivala i stekla brojne čitatelje, a to ju je potaknulo da napiše i objavi svoj prvi roman “Sretni ljudi čitaju i piju kavu”. Roman je veoma brzo doživio velik uspjeh u Francuskoj, ali i u svijetu i uskoro će biti ekraniziran.

Neki baner