Mala, drvena koliba bila je većim dijelom izgrađena od borovine, a kroz kameni dimnjak je izlazio gusti, crni dim. Uz nju je bila podignuta jednostavna staja u kojoj je bilo mjesta za samo jednu životinju. Upravo pred njom se zaustavio konj jedva čekajući da se izvali na sijeno razasuto po podu – gospodar ga je danas prilično iscrpio. Odrasli čovjek je prvi sišao s konja i pojurio u kolibu gdje je nesumnjivo čuvao zalihe svog pića. Crvenokosa djevojčica je sišla za njim pazeći da ne probudi risića koji je zaspao – uspavalo ga je blago ljuljuškanje konja.
»Evo vidiš«, šapne djevojčica konju pokazujući mu usnulog mačića, »ovo će biti naša tajna. Moramo se brinuti o njemu jer je još jako malen, a ostao je sam. Nitko ne smije saznati za njega pa te molim, nemoj nikome reći. Posebno ne ocu.« Konj pogleda u slatkog risa koji se šćućurio u naručju male djevojčice. Kratak rep stršao mu je uvis, a desnom šapom je pokrio njušku grijući promrzli nosić. Naravno da će čuvati tajnu – i kad bi mogao razgovarati s ljudima, sigurno ne bi pričao s gospodarom koji mu se nije sviđao. U tome je bila životinjska draž: ne samo da su sve međusobno razgovarale bez obzira na vrstu i mjesto gdje su živjele, već su sasvim dobro razumjele i ljude. A ljudi nisu imali pojma. »Pitam se samo što će biti kada ris odraste«, pomisli konj i legne na sve četiri. Par trenutaka kasnije je zaspao. Djevojčica je ponovno gurnula risa dublje pod kaput i utrčala u kolibu kroz vrata koja je otac ostavio otvorena. On je klečao pred ogromnom drvenom bačvom i punio svoju omiljenu metalnu pljosku sa nekim čudnim slovima urezanim u nju. Bio je toliko zaokupljen time da se nije ni osvrnuo, a djevojčica je neopaženo prošla mimo njega.
Uz prozor je stajala starica u sivoj haljini koja je nekad bila crna, a na kuhinjskoj peći se krčkala juha. Odloži kuhaču i htjede zagrliti djevojčicu kao što to uvijek čine kad se vrati iz škole. No, ovaj put je djevojčica samo projurila uz nju uputivši se u svoju sobu na kraju kolibe. Tamo je spustila malog risa zajedno s kaputom i pažljivo ga gurnula pod krevet. Mačić se nije probudio. Potom zatvori vrata najtiše što je mogla i vrati se u kuhinju gdje je zbunjeno stajala starica sijede kose zadignute u punđu. Brzo joj skoči u zagrljaj i šapne u uho: »Oprosti bakice, sve ću ti poslije objasniti.«
DA JE ZEC TAKO HRABAR NE VJERUJE ČAK NI DABAR
»Kakva glupost«, pričao je sam sa sobom Zeko Zelenko šetajući uz rijeku, »učiti o risovima i lavovima! Kao da će itko ikada vidjeti kojega! Besmislica.« »N-n-n-ne znam baš«, javi se drhtav glas koji je dopirao iz rijeke. »Ja se bojim i jednih i drugih! Ne bih nikako želio naletjeti ni na r-r-r-risa ni na l-l-l-lava.«
Na obali rijeke stajao je dabar nadaleko poznat po svojoj “neustrašivosti”. »Ma daj Dabar Hrabar«, kaže mu zec, »ti se bojiš čak i mrava!« »A n-n-n-ne!« uzvrati dabar nezgrapno poskakujući kako bi mu se krzno što prije osušilo. »Taj sam strah odavno prevladao!« »Dobro, dobro«, umiri ga zeko. »Ne moraš se bojati ni risova ni lavova ništa više nego mrava.« »M-m-m-molim?« »E pa vidiš«, nastavi zec, »u ovoj šumi nikad nije bilo risova, a još manje lavova. Razlog je vrlo jednostavan – ja sam ovdje!« »T-t-t-ti si ovdje?« »Naravno! Uvjeravam te: dokle god sam ja u šumi, nitko neće kročiti u nju bez mog dopuštenja! Nitko! Razumiješ li, nitko!« Dabar Hrabar baš i nije bio sasvim uvjeren u Zelenkov autoritet, što se jasno moglo vidjeti kad je zakolutao očima. To je opazio i zec, pa se zajapuri sav crven u licu: »Što? Ne vjeruješ? Sad ću ti dokazati!« I počne se derati iz svega glasa: »Risoooviii!!! Lavoooviii!!! Dođiteee!!!« Dabar hitro skoči u rijeku i sakrije se na njenom dnu. Čulo se samo šuškanje iz obližnjeg grma i lepet krila par ptica koje je zec svojom vikom uspio poplašiti. To ga je dodatno ohrabrilo. »Evo vidiš! Nitko se ne usudi pokazati! I bolje im je, jer bi imali posla sa mnom! Ja sam kralj ove šume!« »Da, da, svakako«, reče dabar provirujući iz rijeke, a potom ponovno nestane u njoj – već je izgubio dosta vremena, a branu je valjalo sagraditi prije ljeta kad vodostaj padne. Zeko Zelenko je krenuo dalje sa uvučenim trbuhom i izbačenim prsima. Opet je pričao sam sa sobom: »Kralj šume! Zec hrabar kao lav i bijesan kao ris! Ne bojte se, drage životinje, ja sam ovdje! Kralj šume…«
Sven Hrastnik
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!