Valjda bi to tako trebalo biti da muškarci pišu za žene, i obratno, žene za muškarce. Nikako da se upoznamo i spoznamo. Ne vjerujemo jedni drugima, a ne možemo jedni bez drugih, osim ako nismo gay i u celibatu, ma ni onda ne možemo. Jednostavno smo si neodoljivi, a češće i neshvatljivi pa ispadamo čudni jedni drugima. Ponekad smo kao djeca, plašljivi, sramežljivi, distancirani, izbjegavajući neke usvojene strahove iz djetinjstva, povrede, izdaje.
Dugo sam razmišljao trebam li vam izložiti ovu kratku priču no ona je sve učestalija u našem društvu.
Postajemo asocijalni, vukovi samotnjaci, nepovjerljivi lunatici ili pak osvetoljubivi kreteni koji skupljaju recke ne bi li sebi dokazali koliko ”vrijedimo” u svojoj mačo iskompleksiranosti. U tom obezvređivanju sebe i drugih povređujemo, gazimo, uništavamo tuđe živote, vjeru u veze, ljude, a na kraju i u sebe. Nekako, s tim talentiranim idiotima, obični muškarac kao da gubi bitku i radije se prepusti druženju s bocom pive na nekoj malenoj terasi nego da riskira već unaprijed izgubljenu bitku u ”osvajanju” žene, potencijalne družice.
Pretpostavka je majka svih zajeba
I onda zavlada fama da žene vole opasne tipove, grubijane s nabrijanim autima, hrpom keša kraj penisnog identifikatora, koji će za nju ili zbog nje prebit pola kvarta sve dok, sve dok i njoj ne izbije zube i smjesti ju u neku SOS kuću, ukoliko ima sreće da preživi.
Na jednoj omanjoj terasi sjedi maleno društvo intelektualaca. Jedan od njih je slijep, drugi je ćelav, treći je nizak. Ne, to nije početak nekog dobrog vica, to je presjek većine današnjih sredovječnih muškaraca. U ovoj oazi dobrih ljudi sva trojica su višegodišnji samci. Zanemarimo li nedostatak vida, kose ili visine, sasvim normalni muškarci kojima ništa ne nedostaje. Naravno, tu im se i ja mogu pridružiti kao kvadriplegičar u kolicima i slobodno možemo otvoriti panel o uočljivosti kod žena.
Dakle, svi oni se pitaju što to moraju učiniti da bi barem dobili priliku da odu na kavu s nekom ženom, bez predumišljaja s mogućnošću otvorene opcije za još koju kavu? Dečki su situirani, elokventni, zanimljivi i duhoviti. No, očito nemaju onaj ”Mojo” o kojem pjevaju Doorsi. Ne pokazuju namjeru za zlostavljanjem žena. Štoviše, đentlmenski ih respektiraju. Ne nose majice ”sileđijke”, nemaju ”Lepoglava friz”, ne nameću se ”cajkaškim” forama.
Jedan od njih išao je na ples ne bi li upoznao neku srodnu dušu. Slijepi frend se oslanja na sluh, no u današnjoj kakofoniji ljudi ne možeš ni vidjeti Čovjeka, a kamoli ga čuti. Njihova dobroćudnost se vidi iz aviona, no kao da ih nitko ne primjećuje s dva metra, recimo od drugog stola.
Pitam ih gdje inače izlaze, jer na terasi nema žive duše. Ovo virusno prokletstvo kao da je dokrajčilo i posljednji dah antivirtualnog flerta. Njihov, pa i moj, svjetonazor pripada debelom arhaičnom općenju sa ženama, dok današnje ”općenje” ima totalno profano značenje. I ti dečki, već u nastupu prema, fakat, jačem spolu, titraju od srama, nesigurnosti i s već unaprijed određenim stavom da će biti ili ismijani ili ljubazno odbijeni. Ne žele površnost. Ne žele nekog s društvenih mreža. Čak ih i zaobilaze.
Da li moderna Amazonka želi samo ljubav?
Pitanje svih pitanja jest, može li se današnja žena, žena ”Amazonka” nositi s muškarcem koji ju samo želi voljeti, biti s njom i usrećiti ju, ili smo ušli u eru novih odnosa gdje ”zauvijek” traje dok ne povrijedimo, prevarimo, ili se zasitimo jedno drugog? Što muškarac iz ”prošlosti” treba učiniti da bi bio sa suvremenom ženom? Koliko od vas je spremno pogledati prosječnog muškarca ili onog s invaliditetom i pristupiti mu?
Naime, današnje žene, snažnije i s više samopouzdanja, prije će prići muškarcu nego obratno. Stoga i jest nastupila obratna definicija ”jačeg spola”.
Jedno je sigurno, dečki s malene zagrebačke terase ne žele osvojiti ženu. Ne, jer njima Ljubav nije osvajanje već predaja. Predaja srca, emocija, svojih najranjivijih tajni nekom tko će se istovjetno predati, s, možda, većini naivnim i infantilnim uvjerenjem, da njihova potpuna posvećenost neće biti iznevjerena.
Iako, dok nas smrt ne rastavi, sve manje opstaje u vezama, dečki su i dalje romantici i vjeruju da negdje, nekad moraju naići na neku koja im je suđena. Za početak im predložih da se maknu s prazne terase. Promjene se događaju kad idemo k izazovima ususret. Kad riskiramo i bol i povredu. Nitko nije ostao neokrznut u svom kratkom životu i neće. Veličina čovjeka ogleda se u tome da iz tih rana sadi Ljubav, a ne osvetu i mržnju.
Zaključio bih:
Ljubav nije osvajanje niti pobjeda već potpuna predaja.
A vas, Amazonke, molim da ponekad svratite pogled i barem se nasmiješite. Ponekad je i to ljekovitije od kavi bez sadržaja.
rođen je 1973. godine u Zagrebu. Nakon završene srednje komercijalne škole upisuje Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, gdje nakon nekoliko položenih ispita, zbog zdravstvenih problema (tetraplegija) zamrzava status studenta. Diplomirao je logoterapiju.
Od 1991. poeziju i prozu objavljuje u hrvatskim književnim časopisima. Kolumnist je, recenzent, tekstopisac za brojne glazbenike. Njegova poezija je 2003. ukoričena u zajedničkoj zbirci Svjetlost ognjišta, a zatim objavljuje i dvije vlastite zbirke poezije (Šetnja života, Naklada Uliks, Rijeka, 2004. i Krug dana, Art studio Hagall, Rab, 2012.) te pet romana za odrasle (Fifty-Fifty, Naklada Uliks, Rijeka, 2013. Kako si ga tražila, Naklada Uliks, Rijeka, 2017. Pukovnikova ljubav 2019. Naklada Uliks – Rijeka) te Molitelj, Funditus, Zagreb, 2014.) Žanin gambit (Funditus, Zagreb, 2016.) Izašla su mu i dva bestselera za djecu, avanturistički roman za djecu Bornin vremeplov (Funditus, Zagreb, 2016.) te nastavak istog, Borna na Rabu (Funditus, Zagreb, 2018.). 2020. godine objavljuje zvučni roman za djecu ”Modri zvjezdani vlak” na YouTube kanalu ”Naklada Uliks – Rijeka”. Iste godine svojim romanom “Bok Roko!” pobjednik je natječaja Zvonko kojeg je raspisalo Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade / Klub prvih pisaca. 2021. u nakladi ”Naklada Uliks, Rijeka) izlazi mu drugo izdanje njegovog autobiografskog bestselera ”Fifty-Fifty”. Član je DKH ogranak u Rijeci. Na Petrarca Festu 2015. osvaja treću nagradu za najbolji sonet.
