Što delati kad ljudi iz prošlosti krenu upadati kao jaja u omlet?

Očistili ste prostor od nametnika, spremni za stihiju novih, dobrih individua, kad ono… CVRC! Krenu žohari ponovo da se vraćaju, tražeći pažnju ili nešto devetnaesto, ne bi li se poput pijavica zalijepili za kožu, isisavajući vam obnovljenu krv. Negativno vas iznenade, jer ste im de facto odavno poklonili kartu za jedan (neki što dalji) smjer. Zapitate se, koji se klinac događa, spremni da opet uzmete neki jak i učinkovit insekticid, ali prvo se valja zamisliti,  šta im je sve zajedničko, na koji način su otpudlili i sa kojom svrhom su se ponovo drznuli, da pokušaju da uđu u naš sveti, intimni prostor?

Svako će drugačije reagovati. Neko će ih poslati tamo, gdje ih niko neće pronaći (verbalno, narawno), drugi će im pak dozvoliti da ponovo naprave pomutnju, dok će ih treća grupa tobože pustiti, da vide dokle će ići i šta hoće. Ima onih koji će naravoučeniju dokučiti odmah, dok će ostalima trebati nešto više vremena. Postoji i razlika između tih odavno pozdravljenih hodača, pa će tu biti razilaženja i u vašem ophođenju ka njima. Inače se (ne) ljudi iz ‘ličnog dvorišta’ izgube svojevoljno, sporazumno, a neki jer su nestale niti, koje su ih vezale. Kod takvih može postojati i neko uredno čeljade, koje nije zaslužilo da se odmah kefa tavom po glavi. Njima se mahne na finiji način.

Kakvo će biti vaše ponašanje prema njima, reći će vam nešto i o vama samima.

Druga grupacija je ona, čiji se smrad aure osjeti do glavnog grada, susjedne države. E, za njih ide i spomenuta tava i još poneka tepsija pride, pa udri Mujo…. U obliku strpljenja, visoke frekvencije raspoloženja i motivacije, da se okadi prostor od nečastivih, iako za neke ni tona tamjana i zaron u okean svete vode, ne bi pomogao da se opasulje. Poteklo je to iz Sotoninog sjemena. Zlikovci obično ne poznaju radijus sopstvenog mraka, a kao takvi su naporni kao kombinacija češe, stotinjak komaraca i u cugu istrčanog maratona. Takve sevap pozdraviti, neka idu, cesta im k’o dlan bila.

Oba tima imaju nešto zajedničko, a to je da će sami otići ako se spozna poenta njihovog povratka, te ako vam vibracija miluje Zemljin omotač, jer će njima goditi kao turšija poslije šampite. A, virujen da bi ih zavezali za torpedo i pustili da eksplodira na onoj dubini, gdje je neprisustvo svjetlosti.

Neki baner

Imah period od godinu dana, kad je od 12 mjeseci, bar njih šest bilo pod nazadnim hodom, ali ne mojim. Bilo je nalijetanja u (širem) prostoru, njihovih javljanja ili pokušaja da stupe u kontakt sa meneka. A, te minđo svi po redu… Pa, kao da su planirali sačekušu, pa ulete pred mene kao što se Kramer iz serije ‘Seinfeld’ ukliže u prostoriju, brzo i bez najave, a ja upravo izađoh ispod tuša, stojim omotan šugamanom, i kocenem se spletu okolnosti, sa kojom me Vasiona odlučila počastiti.

Najkrvavija situejšn je bila kad me je probudila zvonjava đavoljeg izuma (poznat pod imenom telefon, jer se uskurči onda, kad vapim za smirajem), dok je sa druge strane bila persona, koju niti vidjeh, niti čuh gro ljeta, ali eto, šunlo joj da se aktivira, pa se potrudila, i zvala unaokolo (čak i informacije), da bi se javila. I, tako ispričasmo se mi u sabah zoru, da bi konverzaciju završili, sa:
– ” Nadam se, da ćeš se javiti”.
– ” Samo se ti nadaj”, odgovorih kroz smijeh.
And, guess what, nijesam. Veće mi je iznenađenje bilo, što se nisam iznenadio pokušajem povratka, nego li pozivom osobe za koju sam zaboravio, da mi nekad bila draga. Moji odnosi ne završavaju olujno, samo osjećam da se trebam udaljiti, pa to i napravim, tako da kad Svemirni udesi da se zateknemo negdje skupa, fino popričamo, ali vala, u intimni prostor ne može, ne dam.

Prilika bude, prilika nestane.

Ljudi, nemojte se pokušati vraćati, već sam vam mahnuo, nema potrebe sa ponovnim druženjima. U ovim situacijama, kretati se retrogradno bi značilo da se pokušava smutiti vještačka kohezija, koja bi bila nazor, a niko se ne bi trebao primoravati na nešto što nije usklađeno sa onim iskonskim osjećajem, koji nas navodi na ono što nam zbilja godi, što nas uveseljava…

Ko je ostao u onom vremenu iza, neka je, i za takvu personu ne bi trebalo biti mjesta u vozu, koji hita naprijed.
Poglavlja se zatvore, knjiga pročita, a perondžije odu svojim putem… Onim putem, koji samo njima paše. Mi se radujemo onom našem, šarenom, vijugavom, iza kojih se okuka kriju neka nova pozitivna iznenađenja.

Tibetanski Mistik

Neki baner