Strah…

Dani su teški i sivi. Ponovno najavljuju kišu i to mi odgovara. Ono što mi ne odgovara je što moram otići. Iz svog grada, iz svog doma… Iz svoje države. Što moram napustiti svoju obitelj i prijatelje, na, ne znam ni sam, koliko vremena.

Ali moram. Posao ne bira. Život ne bira. Pokoriš se nekim stvarima jer su trenutno veće i jače od tebe.

Oduvijek sam se pitao kako je živjeti u strahu. Do sada nisam poznavao taj osjećaj. Trpio sam bol, ali se nikada nisam bojao. A sada se bojim i sada sam upoznao drugu stranu sebe. Onu koja je spremna štititi život voljenih pod svaku cijenu. Onu koja je spremna hodati preko leševa, a da ni ne trepne. Spremna je izvaditi nož i braniti živote onih za koje bih dao svoj život. I ne postoji cijena koju za to ne bih platio.

goodbye

Onaj tko kaže da ne bi branio svoje voljene pod cijenu vlastitog života – laže. A spreman sam na sve, osim na to da samom sebi lažem.

Neki baner

Ali ipak, sretan sam što mogu pisati. Što mogu sve što me muči izbaciti iz sebe i olakšati si dušu. Sretan sam što vrijeme liječi sve. I što još uvijek svoju ludu glavu nosim na ramenima.

Znam da čekate retke o ljubavi. Ali ne znam što bih vam napisao. Nije da mi ljubav nije odškrinula svoja vrata, ali vjerojatno u posve krivom životnom trenutku.

Bivšu sam zaboravio. Krivi izbor riječi. Nisam zaboravio – prerasao sam sve njene i svoje gluposti. Stavio sam u zapećak uma svoju nekadašnju opsjednutost. I shvatio sam… Znam, dugo mi je trebalo. Shvatio sam da me ona nikada nije voljela, a da sam ja bio zaljubljen u iluziju. Razgovarajući s drugim ljudima, suočen s novim životnim istinama, shvatio sam da to nikada nije bila ljubav. Bila je to djetinja zaluđenost u tijelu muškarca koje je voljelo tijelo žene. Da, obožavao sam način na koji hoda. Način na koji se bezuvjetno predaje. Način na koji grize usne kad je ljuta. I neku sjetu koju je uvijek imala u konturama svojih šarenica. Bio sam opsjednut potrebom da ju imam.

Sada, ta potreba je minula. Njene oči nemaju više taj osobiti odsjaj. Nemaju ništa.

Ja ispred sebe imam dug put i imam odškrinuta vrata ljubavi. Možda mi život pruži priliku da ih otvorim.

Poželite mi sreću.

Marin

Neki baner