Ponekad sve moje tišine imaju boju tvog glasa
I onda moram progovoriti nešto, bilo šta
Samo da zaboravim da te nemam
A tako te lijepo nemam
Već je prešlo u naviku
Već je odavno postalo poezija
Ponekad mi, najednom i niotkud, zamiriše lipa
Zaiskri neko sjećanje
Otisak tvojih zjenica na nebu- Teatar za zvijezde
I mogu biti umorna od svega
Od svijeta, od sebe
Ali nikada od tvojih očiju
Postoji tako puno stihova
Koji bi mogli reći sve što ja nisam nikada
Ali šta će tebi prepjevana ćutanja
To je kao da ti pružim ruke pune soli
I kažem
Vidi, donijela sam ti more na dlanovima
To što se u meni jesen nakuplja kao paučina
To nema nikakve veze s tobom
To su neka druga padanja
Ti me nećeš zaboljeti na promjenu vremena
Tek možda ponegdje, na nekom pršljenu
Osjetim kako mi kičmu pritišće ta praznina
A ja bih tebi stvarno i donijela to more na dlanovima
Od pijeska u tvom glasu sagradila mali grad na obali
I preslikala mjesec na obraze
Da je trebalo
Moja bi se krv pretvorila u mastilo
I sve bih ti rekla i pjesmama i bez njih
Ponekad svi moji snovi imaju sjaj tih očiju dječaka
I treptaja zvijezda u noći
Ali snovi izmaknu kroz prste čim svane, pa onda nemaš ništa
Tišine su iste
Samo se ponekad razlikuju po tome koje je godišnje doba
I koliko dugo te nemam
Armina Herić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!