Teško si je to ponekad priznati ali nije se ostvarilo jer nije ni trebalo

“Od svega što je moglo biti, na kraju bude uvijek ono što je moralo biti.” – davno je izjavio Andrić, a ja sam dok sam slušala jednu veselu pjesmu, koja slavi krajeve i nove početke zaključila, kako se stvari uvijek dogode, ali se ne događaju kad si mi to želimo i fiksiramo već onda kad je za to vrijeme.

Bili to počeci ili krajevi. Bile to ljubavi ili putovanja, bila to nova knjiga i pjesma i posao i… svatko nek pomisli na svoju želju, na svoje htijenje i svoju borbu da to ostvari pod svaku cijenu.

Sve naše fiksacije

Svi smo mi barem jednom u životu imali neku suludu ideju da ćemo uspjeti; osvojiti baš tu osobu i uvjeriti je da joj je mjesto baš uz nas. Dobiti baš taj posao, otputovati baš na tu destinaciju baš tog ljeta, ostvariti nešto nemoguće baš tada, u tom trenutku i izgarali za tu želju, često putem izgoreći i pregoreći od htijenja i ubijanja samih sebe u pojam.

I tako bi taj trenutak došao i prošao i ne bi se dogodilo ništa. I ta osoba nas nije htjela i taj posao nismo dobili i to nešto se nije ostvarilo a nije propao svijet. I onda bi nekako to sve pustili, ostavili iza sebe i krenuli dalje, zaboravivši suluda očekivanja i fiksacije o mjestu, vremenu i osobi.

I paradoksalno, s minulim vremenom došla bi nam baš ta osoba i ponudio nam se sličan ako ne i isti posao i otvorila vrata za kojima smo nekad prije silno izgarali, samo da shvatimo kako ništa od toga mi ne želimo više i kako smo sretni što se baš to nije ostvarilo.

Neki baner

Sagledati stvari iz nekog drugog kuta

Samo mali odmak kad napraviš, shvatiš da se boriš s vjetrenjačama i nekim suludim fiksacijama i da te to samo čini nesretnim bićem. I da nitko i ništa nije vrijedno neprospavanih noći i kolobara oko očiju.

Nijedna osoba koja ne vidi koliko vrijedimo, nijedna daleka destinacija o kojoj maštamo i koju je izazov posjetiti baš sad u vrijeme korone, kad postoje tolika lijepa mjesta defacto u našem susjedstvu gdje možemo doživjeti lijepe pustolovine i najljepši godišnji ikada.

Pa ni taj posao i ta suradnja ili promaknuće nisu vrijedni toga da iskačemo iz vlastite kože kad uvijek postoje druge mogućnosti, druge tvrtke, druge suradnje i milijuni opcija da zaradimo dodatnu kunu.

Nije vrijedno. I kad si dopustiš stvari pogledati tako, shvatiš da im više ne robuješ, nemaju nad tobom više moć.

Možda su ljubavi i želje da budemo s nekim najbolji primjer, možda tu najviše naučimo koliko ne vrijedi prosipati svoj život, pažnju i vrijeme na nekog tko nas se ne sjeti, čiji izbor nikada nismo, tko je tu kad nema ništa bolje, ali u trenucima kad mi to želimo i trebamo, nije. Tko koristi sve benefite odnosa ali u njega ne ulaže, tko… nas ne voli. I ne treba dobivati sve najbolje od nas, jer to najbolje zaslužuje samo netko tko će nam pružiti isto.

Stvari se dogode kad trebaju.

Odnosi. Poslovi. Putovanja. Povišice. Suradnje. Osobni uspjesi.

Ni prije, ni kasnije, nego baš kad trebaju i kad smo mi za to spremni. Kad smo spremni sve to prihvatiti i sagledati realno i ne pridavati tome toliku pažnju.

Ljudi potrče za nama kad shvate da smo im bitni ali nismo im više svakodnevno ovdje, već smo se uputili u suprotnom smjeru.

Sjete se da je ovdje bio netko tko ih je volio, tko je o njima brinuo, pomagao i uskako, netko kome su bili nešto vrijedno i posebno.

Sjete se, primijete, svi. Ali samo oni kojima značimo pobrinu se da ne odemo predaleko, tamo gdje nas više ne bi mogli sustići.

Oni ostali, oni koji nas puste, oni nam samo rade uslugu i daju nam prostor da uvidimo koliko još nevjerojatnih ljudi posvuda ima koji će biti sretni što smo tu, baš kao što ćemo mi biti sretni što smo pronašli njih.

Teško si je to ponekad priznati

Pravi se ljudi sretnu u pravom trenutku.

S krivima ne susretnemo se nikad. I to je u redu. Baš o tome je moguće i pisao Andrić, želeći nam reći da se ne možemo spojiti s onim što nije naše, što nije dio našeg duha i što nam nikako ne bi omogućilo da rastemo i bolje razumijemo sebe.

Mi smo tu zbog svog iskustva. Nismo tu da drugima budemo uslužni i da njima bude lakše iako često sebe podredimo tuđoj sreći, udobnosti i tuđim potrebama.

Dajemo svoju ljubav, svoju pažnju, svoj trud i vrijeme onima koji ih nikada ne vrednuju onako kako smo zaslužili, pa umjesto da im okrenemo leđa, mi damo sebe još malo više. Dajemo se uporno i u velikim dozama, sve dok se ne istrošimo ili dok ne progledamo.

A život je prekratak za uzaludna davanja.

Život je prekratak za borbe s vjetrenjačama.

Život je predragocjen da ga podredimo izgaranju za ništa.

Život sve uvijek posloži tako da se desi što zaista treba, ne ono što bi moglo.

Život nam uvijek sve vrati.

Život nam dovede našu osobu, ako je zaista naša, pa makar nam se trenutno puti razilaze.

Život nam da i poslove i odnose i putovanja i uspjehe.

Život nam da ono naše.

Što nije naše, to neka nam ni ne pruža, ma koliko si mi uvijali da baš to želimo i da nam je baš to potrebno.

Neka nas i naših ideja, život neka posloži po svom!

Neki baner