Tko je to sit natašte, tko koga jede i u čijem je dvorištu trava zelenija?

Nije ovo subotnji kviz, ali ova pitanja možda kriju popis u bulletima na pitanje što to sve svakodnevno umara ljude. Svjesno ili nesvjesno. Protiv čega (ni)smo cijepljeni, što smo učeni, kako smo odgajani i gdje nas to sve vodi?

Tko je to sit natašte?

Gluma je umjetnost. A, glumatanje? Pljuvačka je to na naše istine. S vremenom ili ignorantno otupiš pa postaneš slijepa na dosta tog. Ili pak osjetno primijetiš sve te uloge koje pokreće sve samo ne istina i ono iskonsko. S vremenom se umoriš od tog silnog igrokaza ljudskih uloga. Pa si umorna od ovih što prividno plivaju u samopouzdanju. Dok su profesionalno sakrili strahove i traume titulama i kraticama pokraj svevišnjeg im imena. Umoriš se od njih jer takvi ne staju pričati ni u snovima. U kojima ne znaju ni sanjati.

Previše opterećeni realnošću, ne zatvaraju usta. Jedino se znoje u tišini. Ti ne znaju na kraj s vlastitim glasovima. Boje se što bi mogli čuti od samih sebe. Pa lakše upravljaju galamom u kojoj se trži intonacijama praznih riječi, nebitnih dostignuća i materijalnih posjeda. Takvi se hrane tuđim reakcijama i na tom grade svoju pojavu. Ovisnost all over them. Teško je biti svoj ako svaki tvoj postupak ovisi o tuđim reakcijama.

Ako tvoja vlastita vrijednost ovisi o tuđim potvrdama. Teško je biti svoj ako tvoje ponašanje postane prezentacija za publiku. Tko se onda ujutro natašte budi sit? Onaj koji noćima ne sanja, već smišlja scenarije za vlastito postojanje kako bi imaginarna publika bila zadovoljena. Više snova, manje kalkulacije. Više istine, manje proračuna. Vjerujem da je put do čuda kad više pažnje posvetiš svojim, a ne tuđim mislima. Malo hrabrosti, vjere i snova. I, evo te prema slobodi. Da ne bi bilo da su ovo osude visokog stupnja moje malenkosti – samo da napomenem, iako fino to tu sve tipkam, ja i dalje učim ne upasti u igrokaz.

Tko koga jede – rad vs. talent?

Mnogi se vjerojatno neće složiti sa svim u nastavku. Zato je i sloboda mišljenja predivna za nove spoznaje ili promjenu postojećih. Od čega se onda još umori ljudska duša?  Uz pauzu i neku potpunu prisutnost u široj slici, s  vremenom se umori i od svega čemu ovo društvo plješće i čemu se dodijeljuju najveće časti i medalje.

Neki baner

Primjerice, njegujemo hvalisavu kulturu svemu što nazivamo mukotrpan i krvav rad. Ganjamo neki cilj do kojeg je staza uobičajeno trnovita i brdovita – i kad dođemo do njega, ponosno primamo odličja i medalje zbog prolivene krvi i muke po putu.

Misli li još netko koliko je to ustvari ludo? Naravno da nikad nije sve savršeno i uvijek postoje prepreke i izazovi. Ali, umjesto da uživamo u putovanju i procesu do željenog odredišta i da to ističemo i slavimo, mi se hranimo mukom i trnjem kako bi si na kraju mogli pljeskati i slaviti proživljenu kalvariju? Ustvari, nagrađujemo muku.  Zar je to smisao ičeg ili ikog? Ima i nekih mišljenika koji vjeruju da iscrpan i mukotrpan rad pojede talente za doručak. Hm. Ne bih se baš složila. Trudim se, unatoč odgojem usvojenim, ipak prikloniti se onom uvjerenju da se najbolje radi kad se radi radosno.

S druge strane, talent je za mene najviši stupanj titule ili postignuća koji ordene i ne treba. U tome idu prilog brojni umjetnici, glazbenici, pojedinci koji su obilježili kulturu svog vremena. Ne mukotrpnim radom, već čistim talentom, energijom i karizmom. Oni su ti koji svojim iskonskim STVARANJEM diktiraju ono što drugi možda mukotrpnim radom pokušavaju dostići. Tako da, talent je za mene i dalje nedodirljiva rubrika. Naučeni obrasci s iskrenom, iskonskom energijom ne idu u istu rečenicu.

Svakako talent i rad jedno su drugom komplementarni. Samo što uz postojanje talenta, rad dobiva drugu dimenziju – on više nije istoznačnica za muku, znoj i krvoproliće. Već radost, inspiraciju i elan. Previše ovo društvo slavi kvalifikacije, dok ih neka tamo tuđa kompetencija iz kuta, uz nimalo truda, može lako zasjeniti. Čistim, neizvježbanim, iskonskim talentom.

Što ljudi ne vole slaviti jer muka je više in. I, kažem nevoljko zasjeniti u slučaju kad promatramo svijet, kao što to često činimo, kroz bolesne naočale usporedbe. Kad dublje promislim, svi ti odgojni obrasci i uvjerenja – moraš se mučiti da bi nešto postigao – meni zvuče ludo. Trud i muka ne bi trebale biti istoznačnice.

Razumijem i mogu shvatiti muku prošlih generacija. Ali, uz toliko više dostupnih resursa i mogućnosti, u današnje vrijeme trebali bismo učiti nove generacije da rade i trude se iz ljubavi i iz radosti. Ne iz muke kako bi postigli nešto što su drugi ocijenili kao uspjeh. Nešto što se od njih očekuje jer to nekom tamo izgleda dobro. Napravi svoju definiciju uspjeha. Istražuj, osluškuj, daruj si luksuz slobode u svemu tome. Oslobodi se uvjerenja kojima si cijepljena od malih nogu i stvori svoja. Ne postoji vremenski rok ni stanica na kojoj moraš sići jer semafor pokazuje kasno je. To su sve tuđe gluposti. Kako bi se reklo na ulicama užarenog asfalta – brij svoju briju.

U čijem dvorištu je trava zelenija i živi li tamo negdje utjeha?

I, što još umara od svih tih, potiho na finjaka, smještenih apsurda među nama? Naravno da nam je vrijedno kad osjetimo da nas netko shvaća i dijeli naše stanje u teškim trenucima. Ali, kako shvaćamo utjehu govori puno o nama samima. Pa, zabrinjavajuća je činjenica da nam utjehu često predstavlja situacija u kojoj je nekom drugom isto ili gore nego nama. A, nije li i to bolesno? Ako te tješi činjenica da netko drugi pati isto ili jače nego ti? Ccc. To je ona spika nek je susjedu gore. Ili u čijem je dvorištu trava zelenija.

Umjesto da nas u najgorim životnim trenucima drže, tješe i pružaju nadu primjeri tuđe dobrobiti, kod ljudi to često biva obrnuto. Često nas i tuđa dobrobit uvrijedi i ne zanima. Jeste li primijetili to ikad kad ste dijelile dobru vijest s drugima? Bolesno je to operiranje uma. Sujeta i zavist.  Bolesna strana uspoređivanja. Utjeha je tricky business. I mit je da utjehu može pružiti samo onaj koji je prošao isto. Glupost. Utjehu može pružiti svatko dobre volje, čiste energije, dobrih namjera i razvijene emocionalne inteligencije i senzibiliteta. Bottom line, brini o svojoj travi, gledaj svoje dvorište i pusti u njega one koji rade isto to – i utjeha će biti zdrava stvar.

Sanjaj dok si budna

Eh, da. Umorimo se svi nekad. Svjesno ili nesvjesno. Zato podsjetnik da sanjaš. Osobito dok si budna. Možda je utopijski razmišljati u smjeru da će se nekad i razbiti ustaljeni i etablirani obrasci razmišljanja i načina života koji nam na kraju toliko i ne koriste. Ali, sve više svjedočim ljudima koji to uspješno rade i žive. Koji idu mimo pravila i serviranih načina. Zaobilaze igrokaze. Žive sebe. Rade kroz talent. Briju svoju briju. I imaju senzibilitet uistinu primijetiti svijet oko sebe.

Utjeha i nada im je tuđa dobrobit, a ne nesreća. Takvi ne pristaju na igru lovice jer znaju da je stanka jednako važna kao i sprint. Znaju da je odmor jednako vrijedan kao i rad. Znaju da je prisutnost ključ doživljaja. I da je doživljaj smisao putovanja. Možda utopijski za neke. Za sanjare i poetske duše zasigurno ne. Zato – sanjaj dok si budna i ne moraš znati kud te to vodi, ali put će sigurno biti top 🙂

Neki baner