Mnogo puta naletim na neku knjigu koja mi na prvu baš ne obećava mnogo, a onda se naprosto oduševim. Volim čitati korisne knjige. Nemam ništa protiv beletristike, ali nekako mi bolje leži praktično promišljanje.
Tako sam, sasvim slučajno, naišla na knjigu od Laure Davis: I Thought We’d Never Speak Again: The Road from Estrangement to Reconciliation.
U toj knjizi Davis mapira proces pomirenja kroz priče osoba koje su doživjele mnoge teškoće u odnosima. Stranice pričaju o roditeljima koji su se pomirili s djecom, ogorčena braća sa sestrama, udaljeni prijatelji, ratni veterani i žrtve nasilja. I sama Davis oporavila se od teškog zastranjenja s vlastitom majkom.
Radeći krucijalnu distinkciju između pomirenja i oproštenja, Davis objašnjava kako ljudi mogu postići mir u odnosima bez opraštanja teške ili bolne prošlosti. Korak po korak, objašnjava koje kvalitete su potrebne da bi čovjek postigao pomirenje: zrelost, odlučnost, hrabrost, komunikacija i sućut.
Na svakoj stranici ove inspirativne knjige Davis nudi nadu i pomoć onima koji žele pomirenje.
I baš kao i inače pokušala sam primijeniti sve njene savjete na svoj život.
U mojem životu, baš kao i svačijem, jer nije samo moj neka iznimka, bilo je puno zastranjenja s nekim osobama. Čak i rodbinski odnosi nekad znaju doći do točke u kojoj se jednostavno maknemo, podvučemo crtu, kažemo dosta i čini se kako ne možemo oprostiti ni kad bismo htjeli.
Ponekad se posvađamo s braćom, prijateljima, susjedima, i dolazimo do točke tolikog usijanja u odnosima da jednostavno nema druge nego maknuti se i prekinuti svaku komunikaciju.
Ja osobno u stanju sam oprostiti svašta.
Moja sposobnost da ljudima oprostim kojekakva zlodjela je jedan od mojih najvećih ponosa, koje drugi vrlo često miješaju sa slabošću.
Pod jednim uvjetom, da ljudi ponude ispriku. Da spoznaju što su mi učinili i naglas to izreknu.
U životu sam prošla svašta, o meni su se širile bezočne laži iz čiste zlobe, vrlo često sam bila optužena bez razloga za najgora djela, a neki su me se odrekli jer im se nije svidjela moja odluka ili način života.
Sve te nedaće podnijela sam šutke, znajući da će istina kad-tad pobijediti. Moglo bi se reći da sam u svim tim prilikama onako kršćanski, okrenula drugi obraz. Ne zato jer sam bila slaba, nego jer se s budalama ne vrijedi boriti. Jedna divna osoba, psihologinja koju sam posjećivala, rekla mi je rečenicu koju nikad neću zaboraviti. Nakon silnih lažnih optužbi mojeg bivšeg supruga, napokon sam uspjela dokazati svoje. A tad mi je ona rekla: sad je vrijeme da pustite budale da se koprcaju u vlastitim lažima. Ali prije toga im oprostite, jer su u konačnici samo budale.
Tad nisam shvaćala njezine riječi. Boljeli su me ti tračevi, laži, nebuloze bolesnih ljudi oko mene. Da sam bila imalo pametnija, okrenula bih leđa i nastavila po svom, dok bi oni prosipali svoje otrovne riječi protiv mene. Ali ne, ja sam se borila i tako produljivala vlastitu agoniju.
Kako oprostiti takvim ljudima?
Kako oprostiti onima koji seksualno zlostavljaju djecu? Kako oprostiti mužu koji te tuče? Kako oprostiti susjedu koji širi zlobne laži? Kako oprostiti prijatelju koji te izdao kad si najranjiviji?
I baš kao što Laura Davis govori u svojoj knjizi, ona vidi pozitivne ishode čak i kod ljudi koji su odrasli u spolno zlostavljačkim obiteljima, a kamoli onda nama koji smo patili od kudikamo manjih zala. U takvim slučajevima, ljudi su bili sposobni razriješiti njihovu povijest sa zlostavljačem i zacijeliti rane. U najuspješnijim slučajevima, ljudi su uspjeli napraviti novu percepciju života, nova očekivanja od svojih zlostavljača i odredili su neke nove granice u odnosima.
Međutim, sama Davis priznaje da u mnogo slučajeva kad se ljudi suoče s osobama s kojima su u zahlađenju odnosa, ti isti ljudi ne žele priznati svoju krivnju. Tad pomirenje pada u vodu. Isprika i priznanje da smo učinili zlo nekome jedna je od temeljnih pretpostavki bilo kakvom pomirenju. To je zlatan ključ da bismo opet unormalili svoje odnose s drugima.
Ponekad jedino rješenje za nas je da svojevoljno prekinemo neki odnos.
Naravno da pritom osjećamo žaljenje, gubitak. A da ne pričamo o tome da okolina ponekad ne vidi zlostavljača isto kao i mi. Pritom, odlučivši se odmaknuti od njega, gubimo podršku okoline i prijatelja, što se dalje ogleda u gubitku odnosa s vrlo bitnim ljudima iz okoline.
Neka vas to ne zavarava. Ponekad se isplati izgubiti neke ljude trajno. Ne treba svakome oprostiti. Ne treba ni sa svakime obnoviti odnos.
Ako je netko s vama zahladio odnos, prva vaša reakcija mogla bi biti ljutnja, povrijeđenost ili zbunjenost. Važno je pritom razumjeti da neke ljude jednostavno nećete razumjeti. Niti njihove razloge, niti osjećaje, a niti trigere koji su doveli do toga.
Ako su vas napustili drugi, procijenite vlastiti potencijal za zlostavljanje.
Ako vjerujete da ste zdravi i da u vama ne leži nikakav problem, dozvolite drugima da se ponašaju onako kako hoće. Možete li voljeti bez da vas drugi vole? Jednostavno živite svoj život iako se osjećate prazni i bolni. Jednostavno pustite.
Bilo da ste se vi udaljili, ili se netko od vas udaljio, opraštanje je prvi korak da se oslobodite okova prošlosti. Čini se kontraproduktivno, posebno ako vas je netko zlostavljao, jer nije lako oprostiti nekome tko vas je ranio. Držeći se zamjeranja, čini se kao da ste se obranili od mogućeg zlostavljanja u budućnosti. Ako oprostite, oslabili ste i dozvolili da vas netko opet povrijedi.
Međutim, prvi korak do pomirenja ustvari se nalazi u vašem srcu. On ne zahtijeva da se nužno pomirite s osobom koja vas je povrijedila. Ta rekonekcija može ili ne mora doći kasnije. Laura Davis podvlači crtu između pomirenja i oprosta. Ona kaže da je moguće pomiriti se bez da oprostite za neke prošle traume.
U svakom slučaju, pokušajte naći svoj mir.
Sami procijenite kad možete nekome oprostiti, ako ne radi njih, onda radi sami sebe, da ne živite više u zatvoru negativnih osjećaja. Nekim osobama nikad nemojte oprostiti, a kamoli zaboraviti. Na vama je da sami procijenite je li osoba koja vam je nanijela zlo nepopravljiva. Ukoliko se iskreno ispričala i shvatila da vam je nanijela zlo, oprostite. Ukoliko nije, možda biste trebali shvatiti da imate posla s običnom budalom. A budalu ionako ne možete mrziti jer ne zna što radi.
Uglavnom, za zamisliti se.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!