Trebalo je tako malo…

Sad živim samo na pola. Odabrao sam tako. Mogao sam imati dom, porodicu, utočište. Sad imam mnogo vremena i mnogo prostora za svoju samoću. Ponekad ona zna biti toliko snažna da me prikliješti uza zid i nemam kuda. A i za kajanje je suviše kasno, jer Ona okreće glavu na drugu stranu kada me ugleda na ulici. Jednom velika ljubav, danas sam njena najveća noćna mora. Gad.

poruka

Mislim da mnogi od nas nisu svjesni koliko toga gube, kad osobu koju imaju uz sebe, počnu uzimati zdravo za gotovo. Kad se podrazumijeva da je uvijek tu i da uvijek sluša. Da uvijek ima razumijevanja, da na svaku glupost koju uradimo, zažmiri. Da ne uzima k srcu grube riječi koje su joj upućene iako nije kriva, da ima uvijek smiješak i izgleda dobro. Da ima vremena za naše prohtjeve, želje, ideje i hirove. Da je uvijek spremna na sex, da je uvijek ista. I da je zadovoljna, jer mi želimo da bude zadovoljna, a da se ne trudimo oko toga.

A onda u nekom trenutku dolazi gruba stvarnost. Ona više nije ista. Više se ne smije. Sve više ćuti i sve više vremena se trudi biti šta dalje. Uvijek ima neku zanimaciju i neku obavezu. I potpuno pravo na to da se makne – od debila koji je na nju dizao glas. Koji je zaboravio i njen rođendan i Valentinovo. Koji joj mjesecima nije uputio nježnu riječ, koji je od nje uzeo šta mu je trebalo, a tren zatim ju odbacio kao staru krpu. I još se otresao ako bi ona trebala zagrljaj ili toplu riječ.

Rekli bi mnogi – ona je kriva jer je to dozvolila!

Nije kriva. Samo se dogodilo da je onaj kog je smatrala svojim zaštitnikom, ljubavnikom i svojim utočištem, s vremenom postao lijen i sebičan. Arogantan. Sa svojim velikim ja, na prvome mjestu. I ona je izgubila želju biti ona žena u koju se zaljubio, jer se želja u njoj da ga usreći smanjila, dok potpuno nije zamrla. Na to je dobila optužbe da više nije ista, da se ne trudi oko njega, da joj je svejedno, da joj je on na posljednjem mjestu. No je li bilo tako? Zapravo je ona bila zanemarena, do trena dok se i zadnji osjećaji u njoj nisu ugasili i dok jednostavno nije otišla. Negdje, nekome, gdje će opet biti dovoljno dobra. Ili u samoću, ali barem u svoj mir.

Zbog toga ne čudi kad na ulici okrene glavu na drugu stranu, iako je možda još uvijek boli. Ne želi gledati nekog tko ju je ponizio i tko nije dostojan njenog pogleda. Ne želi trošiti riječi na rasprave, kad je toliko puta pokušavala razgovarati, a nije joj dano da govori, jer zaboga, njene su riječi bile zamorne. Ona je bila naporna, dosadna i nezanimljiva. Pronađeno joj je milijun mana, koje uopće nije imala. Dani su joj pogrdni nadimci i posve je izolirana od ljudi s kojima su se nekad oboje družili, jer zaboga, više nije bila dovoljno dobra za njega i njegovo društvo.

Neki baner

A onda je otišla. I težina stvarnosti prikliještila me. Mene, gada iz ove priče. S druge strane kreveta ostala je samo bijela plahta. Na policama nema njenih drangulija i nitko ne ulijeće u sobu s “glupom pričom” i očima koje plamte od želje da ih doživim.

Niko više ne pjevuši. Nema onih malih glupih poruka, koje su ponekad bile silno iritantne, jer su bile “presladunjave”. A sad bih dao pola života da stigne samo još jedan stih neke tamo pjesme koja ju je podsjetila na mene. Nema. Mobitel ćuti. A kad zazvoni, zovu svi osim nje. Moj je broj odavno blokiran. Zajedničke slike spaljene i zajedničkim prijateljima napomenuto da ju apsolutno ništa ne zanima i da ne želi slušati o meni.

Postoji još samo jedan tren kojeg se bojim, više od činjenice da nikada nećemo opet biti skupa. To je tren kad negdje, u bijelom postane tuđa mladenka. Žena nekog dovoljno pametnog da je nosi kao malo vode na dlanu, jer je to zaista zaslužila. Trenutak kada se iskreno smije i kada ugledam njenu fotografiju, s buketom i prstenom na ruci. I koliko god da iznutra gorim od boli, shvaćam da osjećam sreću radi nje. Jer je voljena, mažena, čuvana i prije svega poštovana. Jer ima ljubav. I daje ljubav, nekome tko je zaista zaslužuje. Jer više ne provodi sate plačući u tami. I ima cijeli život ispred sebe da ga izgradi baš onako kako želi, s muškarcem koji ne sputava njene snove, već joj pomaže da ih ostvari.

A ja imam prazan krevet. Prazan stan i puno vremena za svoju samoću. Imam beskrajno mnogo prostora s kojim ne znam šta bih. Beskrajno mnogo dana koje više ne želim provoditi s onima koje sam koristio kako bih bježao od nje. Beskrajno mnogo svega. A zapravo beskrajno mnogo ničeg. Ničeg vrijednog. I spoznaju da ću se uz nju probuditi samo u svojim snovima. Jer je nisam znao voljeti. Jer je nisam znao čuvati. Jer nisam bio spreman dati se samo malo…

A to malo bilo bi dovoljno. Dovoljno za sve.

No Name

 

Neki baner