Život prije Facebooka i zahvalnost što sam u to doba odrastala

Mislim da današnji klinci nikad neće znati koja je to čar poslati svojoj simpatiji sms pa čekati odgovor par sati ili dana… a nekad i duže!

Sve ovisi o milosti njegovih staraca i džeparcu koji se u to vrijeme (Bože sad si zvučim tako staro) brojao u par kuna a ne par sto eura kako čujem da neki limači sad imaju svoje tjedne džeparce (Isuse tjedne???). I onda, ako nije bilo tih 35 kn za najjeftiniji bon, nema slike, nema tona, nema sms-a. Igraš “Zmijicu” na Nokiji i gruntaš kako mu se više ne sviđaš.

Pogotovo ako je iz drugog grada i nema šanse da se sretnete igdje, osim subotom u disku, ako te starci puste, ako nije pao koji labud ili ne daj Bože kolac. Oh da, onda bi agonija iščekivanja porukice ili susreta trajala. A ako bi potrajala dulje od dva tjedna, postojala bi velika šansa da te već zaboravio…

Sinoć sam se vratila u srednju školu. U kaosu koji je nastao kad su pale sve Facebookove platforme a ostale društvene mreže i aplikacije za dopisivanje počele kolabirati pod presingom iznenadne navale bijesnih obožavatelja Fejsa i Instagrama, ja sam kuckala sms-ove i valjala se od smijeha.

Neki bolji život

Sjetila sam se kako su to nekad bila zaista neka laganija vremena. Lepršava. Puna smijeha. Kako smo Veki, Dragana, Petra, Iva i ja uvijek ispitivale koja ima kuna za sms, pa je mob dotične sretnice kružio od jedne do druge koja se samo javljala dragom.

Neki baner

Kasnije bi u krevetu pokušavala dokučiti čiji je to blesan poslao “Dosadna si!” a čiji “I ja tebe maco!”

Hahaha maco.

A tek kad su došle pretplate pa smo sa skrivenih brojeva nazivale one blesane koje bi ulovile s prstima u pekmezu?

Jao što smo im radile. Nekima su kućni telefoni zvonili satima, dok im netko od starca ne bi poludio i iščupao žicu iz zida.

Ako je neki bio prepreden i nismo ga uspjele uloviti na djelu, dale bi njegov broj onoj među nama koju još nije upoznao pa bi mu ona poslala onaj “slučajni sms” i tako bi krenulo testiranje. Bože skoro svaki je pao!

Na kraju bi ga pozvale na cugu, pojavile se obje ili svih pet, šest (koliko nas se uspjelo okupiti) i rešetale ga pitanjima: I, koja se bolje ljubi? Koja te više pali?

On bi jadan sjedio, gutao knedle ali bi odgovarao na pitanja u strahu za svoj život.

Ne, mi im nikad nismo radile gadne spačke, uvijek smo se dobro zabavljale na njihov račun i dečki su to obožavali. Obožavali su nas.

Sad me vidiš, sad me ne vidiš

Moram napomenuti da smo sve svoje kreacije dogovarale u školi, pod velikim odmorom, vikendom u omiljenom bircu ili na onim petosatnim kavama nakon škole, kad nam napamet nije padalo ići doma, a starci su mislili da smo u knjižnici i učimo. da, uspješno smo prodavale sve te fore.

Nisu nas mogli samo tako detektirati. Nisu postojale aplikacije. Vekin se tata mogao samo provozati gradom i obići naša dnevna obitavališta, moj je mogao prošetati do naše raske, koja mi je pehom bila susjeda, i saznati da možda eventualno nismo imale sedmi sat, a naše mame su mogle sjesti uz telefon i napraviti kružni, zvati svaku mamu svake cure iz razreda ili društva, dok ne detektiraju kod koje to kao učimo ili gdje smo zadnji put primijećene.

Ohh ta divna vremena!

Era neta i društveno nedruštvenih života, pardon mreža

Sada u eri neta, društvenih mreža i svakojakih aplikacija, imamo previše izbora i previše lako možemo potratiti svoje dragocjeno vrijeme.

Dok sam bila klinka, stvarale su se uspomene face to face. Ako je bio neki bug s mobitelima i jedine dvije mreže koje su tad postojale, koristile smo one stare telefone na žicu i na njih brbljale satima ili se jednostavno biciklima sjatile u centar.

Ništa nam nije bilo teško. A zeznuti frendicu i ne pojaviti se na kavi ili otkazati pet do 12 nijednoj nije padalo na pamet. Riječ je bila zakletva. Nije se provjeravalo još pet puta porukama ili nazivalo deset minuta ranije, onako “za svaki slučaj”.

Sad se s ljudima po godinu dana dogovaramo za kavu i na kraju je ne popijemo, jer nam se ne da. Nije da ih ne volimo, nije da ih ne želimo vidjeti, ali smo lijeni ekšli podići dupe i provozati se do grada. Kao da putujemo na Sjeverni pol!

Život prije Facebooka
Photo by Tim Mossholder on Unsplash

Jer zašto bi išli? Možemo ih cimnuti preko Zooma ili snimiti selfie pa im poslati preko Whappa da eto ne zaborave kako izgledamo.

Ionako vide na Fejsu naša svakodnevna kretanja, to je kao da su tu s nama!

Ali ćorak, nisu!

Ako i dogovorimo druženje, jedna strana pod obavezno svako malo provjerava poruke ili jednostavno neometano skrola dok pokušava voditi razgovor. Ljudima nije neugodno visjeti na mobu i skrolati po Fejsu dok su u društvu. Mnogi ne kuže koliko su kronično zaglavili, koliko su izgubljeni.

Tužan smo mi svijet u kojem je lajk postao važniji no topli, ljudski zagrljaj.

I možda poslovno gledano nije dobro kad padnu društvene mreže, ali baš mi je nekako drago što su sinoć pale i voljela bih da povremeno ne rade. Možda bi se tad sjetili klinaca u sebi kojima su druženja face to face bila tako laka, koji su to cijenili, u tome istinski uživali. Možda nam životi ne bi uludo prolazili ispred ekrana, dok svajpamo i skrolamo po mobu.

A možda su ta vremena zauvijek izgubljena. Znam samo da sam sretna što sam ih imala i da sam istinski uživala u njima.

Neki baner