Tvoja me haljina nikada neće impresionirati, kao tvoj um i tvoja autentičnost

Volim jednostavne ljude. One koji se smiju široko i iskreno, koji ne kalkuliraju, koji ne mjere čovjeka po pojavi i odijelu, koji znaju da je čovjek ono iznutra, a ne ono kako je upakiran.

Ali čini se kao da je mnogima pakiranje sve. Nije važno kakav je sadržaj, nije važno je li iznutra šuplje i trulo, važno je kako izgleda izvana, koja je marka u potpisu i koliko je koštalo.

I dok tako broje eure na prolaznicima i slikaju se po špicama, paralelno pišu tužne statuse po Fejsu, jer usamljeni su. Očigledno je da nisu eurima mogli kupiti ni prijatelja ni partnera. Kupili su sebi etiketu i nekoga tko je voli nositi.

Nisu pronašli nekog tko će im trčati u zagrljaj, jer od zagrljaja se izgužva odijelo i razmaže šminka. Nisu pronašli nekog koga će ljubiti i s kim će se smijati, jer je važno kako izgledaju skupa dok šetaju Cvjetnim.

Važno je da su dovoljno primamljivi za lutajuće kamere.

Nije važno što sjede jedno nasuprot drugog i ne gledaju se niti progovaraju. Nije važno što su im pogledi prikovani uz mobitele, niti što se ne sjećaju kada su se skupa smijali… ako ikada i jesu.

Egzistiraju, dok su im puna usta priča o životu.

I bude mi ih žao, jer nikada nisu osjetili što to znači biti sretan i ispunjen, jer im je važnija košulja od zagrljaja, jer nemaju vremena za biti ljudsko biće, jer su prezauzeti naštimavanjem ispred kamere, jer ne znaju izaći na kavu bez šminke i frizure, jer se stalno moraju za nekog sređivati, a mjesecima nisu učinili baš ništa za sebe…

I ne tvrdim nipošto da svijetom treba hodati kao klošar, masne kose i u poderanim hlačama, ali cijelo vrijeme biti umjetan i nesretan radi seoskih priča, gdje je tu svrha? Gdje je smisao?

Postoje oni koji žive za modu i od mode, ali to su ljudi koji će izaći u veselim bojama, oblačiti se mimo trendova i postavljati presedane. Jer oni su umjetnici, koji žive i stvaraju čuda!

Na njihovim ćete licima vidjeti strast. Njihova će odjeća i pojava odisati živošću i ljubavlju za tkaninama, modelima, kreacijama i osobnom potrebom da se izraze. Kraj njih, ma što god da odjenuo, nesretan će čovjek čak i u najskupljem odijelu, skrojenom po mjeri, izgledati kao klošar. Jer nije do odijela, do onog je tko ga nosi i kako se osjeća u njemu.

Zbog toga je ljepota nešto što se ne može definirati, zbog toga neki ljudi čak i u jutenim vrećama izgledaju kao utjelovljenje božanstva, a neki u skupim kreacijama izgledaju kao da se dijete igralo i pritom imalo zbilja loš dan. Stil se ne može kupiti, baš kao ni sreća, prijateljstvo i ljubav. Život se ne može kupiti, samo stvoriti.

Pustit ćeš ga da ti kola kroz vene, udisat ćeš ga, nosit ćeš tu strast na svom licu, u kosi, u očima… prožimat će te do koštane srži i bit će tvoj odraz u svemu što radiš, gdje god da ideš i što god da staviš na sebe.

Neki ljudi su jednostavno pojave, jer su stvarni. Ne trude se biti nešto. Ne pokušavaju se uklopiti i upakirati ‘kako treba’. Nikog ne pokušavaju impresionirati niti se brinu što drugi misle o njima.

Od takvih ljudi naučiš da je svaki dan dragocjen, da je najfinija kava ona u dobrom društvu, s ljudima koje obožavaš, ili sam sa sobom… da je život spoj trenutaka koje si se potrudio učiniti posebnima za nekog i koje si proživio u punini. I naprosto ti izgledaju graciozno i autentično dok ih gledaš, dok nasuprot tebe sjede u običnoj polo majci.

Od lažnjaka naučiš kako je život kratak, prolazan, gorak i bez sjaja.

Naučiš kako ništa i nitko nije dovoljno dobar, kako su dani prekratki, zime prehladne, Božići ‘samo kič’ a ljudi ‘potrošna roba’ il’ ‘nužno zlo’… i odlučiš bježati od njih, od njihovih priča, njihovih kava, njihovog ‘stila života’ i njihovih ‘etiketa’, jer te bivanje u njihovom društvu previše košta, onog najvrjednijeg – tvoje duše.

A to je cijena koju se ne isplati platiti. Zbog nikog.

Ljubi vas M.