U kandžama postnatalne depresije…

Rodila sam dete. I šta sad? Na koliko će da jede, je l’ normalno da ovoliko spava? Zašto toliko balavi? Kako da je uzmem? Samo su neka od pitanja koja su mi se motala po glavi kada su mi, dan posle porođaja, doneli Galu.

Čvrsto sam rešila da budem najbolja majka na svetu. Radila sam sve onako kako su nas pedijatri učili, te su me kao majku koja se jako dobro snašla sa bebom, pustili iz bolnice dva dana kasnije. Bila sam sigurna da sve znam. Sve sam i znala, osim te postnatalne depresije.

Došle smo kući i ja sam pomislila: “To je to, ljubavi. Nema više 10 kontrola dnevno, stalnog plakanja na desetina beba okolo i one bolničke spavaćice. Sve je savršeno.”

Ali nije bilo. Tek tada su krenule prave muke. Moram da priznam da su mi narednih 15 dana bili, uslovno rečeno, najružnije iskustvo u vezi sa majčinstvom. Stizao me je polako umor, sve sam manje spavala, pojavile su mi se užasne rane na grudim koje su smrtno bolele, do te mere da sam skoro rešila da prestanem sa dojenjem. Svaki njen obrok ja sam doživljavala kao kaznu. Užasno je bolelo, grčila sam ruke, noge, stiskala zube, ali bol nije nestajala. Ništa nije pomagalo, od razlicitih krema, masti i balzama, preko pumpica, kompresa, silikonskih navlaka.. Stanje se samo pogoršavalo. Kako stanje sa ranama tako i moje psihičko. Ubedjivala sam sebe da nešto radim pogrešno, da sam ja kriva.

Neki baner

Osećala sam kako mi se steže cela utroba kad čujem da se budi. Plašio me je svaki njen plač jer više nisam znala kako da je smirim, jedini način da se ona umiri bilo je dojenje, a ono je djavolski bolelo. Usudiću se reći da je meni lično to bio gori bol od porođajnog. Upale smo u začaran krug. Plače ona, plačem ja.

Pomirila sam se sa strašnom činjenicom. To je to, nisam dobra majka. Ne mogu ni da nahranim kako treba svoje dete. Sve u vezi sa njom mene je asociralo na užasnu bol. Ne radujem se više ničemu. Gubim apetit. Nemam volju ni za čim. Jedva sam skupljala snagu da se tuširam. Nisam izlazila iz pidžame. Bunilo me je kako je to ljudima majčinstvo najlepše iskustvo? Meni je prokleto teško.

“Do mene je sigurno”, mislila sam, “nisam dobra majka”. Situacija je iz dana u dan bivala teža. Hrana koju bih pojela mi se vraćala, prestala sam u potpunosti da spavam, jako sam smršala, mrzela sam sve oko sebe, stalno sam plakala. Imala sam česte napade panike, osećala sam mučninu konstantno, iako ništa nisam jela, činilo mi se da se gušim. Svedočila sam sama svojoj propasti, a nisam mogla ništa da uradim. Ili sam bar verovala u to. Mislila sam da ovo stanje nikad neće proći, da ću se ovako osećati zauvek, a to me je ubijalo. Nisam ni slutila da sam u kandžama postnatalne depresije.

Bilo me je sramota da ikome kažem jer sam se  bojala osude. Verovala sam da se ovo dešava samo meni i da ako bih ikom rekla naišla bih na nerazumevanje i osudu. Osudu da sam loša majka. A toga sam se najviše bojala. U jednom trenutku sam shvatila da je sve otišlo predaleko i da ako hoću da preživim ovo, moram da se poverim nekom.

Priznala sam prvo majci. Potpuno iskreno rekla sam joj da sam, po svemu sudeći, loša majka.

“Ja nemam snage da hranim rođeno dete.. Dete koje zavisi u potpunosti od mene. Ježim od svakog njenog plača. Noću ne spavam jer strepim kada će da zaplače. Gubim volju i za životom..” Ona mi je prva spomenula postnatalnu depresiju. Onda sam počela sama da istražujem. Guglala sam, čitala razne forume, pričala sa ženama koje su prošle kroz isto. I gle čuda, saznala sam da 90% žena prolazi kroz neki vid ove depresije, što znači da NISAM JEDINA! Zamislite radosti, nije bilo do mene, nisam ja kriva. Nisam ni loša majka. Tada je sve dobilo smisao.

Prepoznala sam sve simptome postnatalne depresije kod sebe, takođe sam videla da je reč o prolaznom stanju. I to mi je dalo snagu da izguram, jer neću valjda dozvoliti da jedna depresija bude jača od mene? Detetu je potrebna zdrava majka. Kada sam osvestila da ja nisam krivac i da to što se tako oseća nema veze sa tim kakva sam osoba iliti majka, sve je počelo da se menja. Rane su polako prolazile, a ja sam u početku na silu, a kasnije sve radije, počela da posvećujem pažnju sebi i svojim potrebama. Radila sam sve ono što me raduje,  sve što sam radila i pre bebe. Dok nije sve ono što me je do tada mučilo postalo čisto zadovoljstvo.

Kada je bol nestala u potpunosti, počela sam da uživam u dojenju. Više mi budjenje noću nije teško padalo. Zahvaljivala sam što imam za koga da se budim. Počela sam da menjam pogled na trenutnu situaciju i tada se i sve oko mene menjalo. Pakao je potpuno nestao za nekih 15ak dana, a ja sam bila srećna i ispunjena majka.

Ako prolazite kroz ovo shvatite tri stvari, NISTE JEDINI, NIJE DO VAS I PROĆI ĆE GARANTOVANO. Ne kinjite se i ne osudjujte, niste loša majka. Nemojte da gubite iz vida pozitivne aspekte majčinstva, maknite fokus sa negativnih, jer što ne hranite – ne raste. Postale ste majke jer ste sposobne da to budete i izdržite tih nekoliko nedelja agonije jer je ono što kasnije dolazi čarobno i ako mene pitate, vredelo je.

Saška Trenčić
Neki baner