Procijenjeno vrijeme čitanja: 4 minutes
“Još uvijek sanjam da smo zajedno” vrtjela se na repeat a mobitel je veselo zvrckao i poskakivao na stolu. U inboxu se nakupilo mnoštvo poruka, koje sam danima ignorirala. Nije mi bilo do razgovora. Dođe to tako s vremena na vrijeme, isključim se. Mentalno se vratim u vrijeme prije mobitela, interneta i društvenih mreža kad se dogovori nisu otkazivali u sekundi, kad je nečija riječ još imala težinu i kad su ljudi još uvijek razumjeli bonton.
Vratim se u vrijeme kad se sladoled jeo iz čašice u obliku kocke. Kad su dani bili dugi i blistavi i kad je najveći problem bio smisliti kako izbjeći večeru i družiti se barem još pola sata s klapom iz ulice.
Vratim se u vrijeme kad nismo morali svima biti dostupni, ali svi su nas uvijek uspijevali pronaći. Kad se čvrstoća prijateljstva nije vagala brzinom odgovora na poruku putem WhatsAppa i kad su postojale neke druge vrijednosti.
Sad, ako ne odgovorim odmah, nastane panika a onda slijedi onaj val optužbi – “Ti se nešto ljutiš?” Ili krene red durenja, red prigovaranja, kao da sam napravila nešto zaista strašno.
Pa uzdahnem, jer mi se ne da objašnjavati da nismo djeca i da moje izbivanje s aplikacija za dopisivanje i držanje mobitela po strani nema nikakve veze s drugim ljudima, već s previše posla i psihičkim umorom.
Zapitam se, kad su to odrasli ljudi postali kao mala djeca? Posve nesigurni jer se tri dana nismo tipkali? Kad su se te neke temeljne postavke odnosa i njihova dinamika pretvorili u natjecanje u tipkanju? Kad su se to prijateljstva svela na inboxe? Na virtualne kave i mnogo tračeva? Kad su to ljudi zaboravili biti… pa normalni?
Zaključim da sam sretna što sam bila dijete devedesetih. Što sam odrasla u vrijeme telefona na žicu, video kazeta, sladoleda u čašici u obliku kocke i okupljanja pod trešnjom na početku ulice.
Zahvalna sam što smo bili stvarni, od krvi i mesa, osmjeha i izguljenih koljena. I što sam tada stekla neke prijatelje za cijeli život. One koji, kad kažeš doći ću – ne propitkuju kada, jer znaju da ćeš doći. One koji su navikli da se pisma čekaju tjednima, pa se ne ljute što nije odmah došao odgovor na poruku. One koji više vole sjediti, piti kavu i gledati čovjeka u oči no satima visjeti uz video poziv i skupljati glavobolje od slušalica u ušima i gledanja u ekran.
Znam, mnogi će reći, tome je pridonijela korona. No, nije. Tome je pridonijela tehnologija. Učinila nas je lijenima i nezainteresiranima. Omogućila nam je da smo svugdje prisutni i da sve znamo a da se zapravo ne moramo ustati iz svog kreveta. Svela nam je odnose na inboxe i emotikone. Izvukla je iz nas dušu i uploadala je online.
Pa onda, ako ste kao ja, s vremena na vrijeme popizdite. Bude vam dosta. Ne da vam se visjeti na telefonu, ne da vam se konstantno gledati u ekran. Ne da vam se odgovarati na suhoparne poruke ljudi kojima je jednostavno dosadno pa stalno šalju glupave sličice putem Vibera.
Meni je draže uzeti knjigu, skuhati šalicu čaja i otputovati u mašti, u neku daleku zemlju s junacima neke nove priče i odmoriti male sive stanice. Nemam volje nakon deset sati za računalom, slobodno vrijeme provoditi ponovno uz ekran mobitela.
Prošetat ću, otići do susjede i pro ćakulati pola sata, pospremati, pisati… jer mi treba da se udaljim od tehnologije i resetiram.
Treba mi moj mir. Treba mi tišina. Treba mi normala.
No, čini se kako baš ništa nije normalno u vremenu u kojem živimo.
Na snazi su neke “vrijednosti” i neke društvene postavke s kojima ja nikako ne mogu srasti. Ne uspijevam, a i nije da se baš silno trudim jer ih ne mogu razumjeti.
Težim balansu.
Onoj finoj nijansi u kojoj koristimo mobitele, net i društvene mreže za posao i za komunikaciju s ljudima koji su nam daleko, ali ih i gasimo nakon posla, vikendima i blagdanima jer želimo biti u stvarnom svijetu, okruženi onima koje volimo.
Želim kavu piti u miru, bez da mi mobitel konstantno zvrcka. No, svjesna sam, da to nije moguće pa ga gasim ili bar isključim ton.
Želim da mi se prestane nametati osjećaj krivnje, osjećaj kao da sam nešto zgriješila jer sam se usudila biti nedostupna.
I zaista, nekad želim da me ljudi ostave na miru.
Ne želim se javljati iz kade, iz ordinacije, usred noći ili u vrijeme ručka. Ne želim odgovarati po cijele dane na smiješne slikice i memove, koji nakon tisuću puta više zaista nisu smiješni. Ne da mi se pričati satima preko telefona i slušati nečije emotivne proljeve i zaista apeliram na ljude da malo stanu. I, da se malo zapitaju da li nekog s druge strane ekrana siluju svojim porukama, pozivima i pričama?
Čovjeka doslovno možete udaviti s previše pažnje, koja k tome još nije kvalitetna, već je jednostavno naporna.
Kome zaista treba još jedan video s TikToka ili petstoti meme o potresu, Trumpu ili koroni? Kome je to više smiješno?
U moru informacija i dezinformacija, poruka, poziva i objava na društvenim mrežama, imam osjećaj da smo svi mi gladni normalne komunikacije.
Gladni smo tople ljudske riječi, gladni smo suvislih razgovora i gledanja sugovornika u oči.
Gladni smo normale i usuđujem se zaključiti, siti smo življenja ovih virtualnih života.
Priznali to pojedinci sami sebi ili ne.
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com