Upssss…

Postoje osobe koje uvijek prati neki maler i kojima se uvijek dešavaju neke neugodne situacije. Jedna od tih osoba sam ja. Stvari koje se meni dešavaju možete vidjeti samo na filmovima. Dugo sam sebi postavljala pitanja “Kud baš meni?“ i “Zašto baš ja?“ ali vremenom sam i to prestala. Prosto sam prihvatila i naučila da svaku tu neugodnost bar donekle okrenem u svoju korist ili bar od nje napravim nešto čemu će se moji prijatelji kasnije moći dobro nasmijati. Ali shvatila sam jednu stvar, te neugodne situacije ili bolje rečeno “provale“ događaju mi se samo kad se iz nekog razloga pravim važna.

Neke osobe  cijeli život nosom paraju nebo i nikad im se ništa ružno ne desi, a ja, jesam li bar malo digla glavu i pokušala odglumiti neku ličnost, nešto me tako spusti na zemlju da otresem i sve zvijezde prebrojim. I to je, vjerujte mi oduvijek tako. Sjećam se još u drugom razredu sam imala simpatiju. Zvao se Kenan. Da, da i tako mala sam se znala zaljubiti. Šta ću, bila i ostala zaljubljive prirode. Kako god, Kenan se pravio malo važan. Ono ko malo me primjećuje, malo ne. Muškarci od malih nogu znaju biti seronje i manipulatori. A mi žene u sebi imamo od rođenja potrebu da se zajebavamo s takvima, pa sam ja fino jedno jutro prije polaska u školu izabrala najljepšu haljinicu. Mama mi je počešljala kosu stavila tri šnale u nju, a ja dodala još pet vođena onom da od viška ne boli glava. I tako sam ja sva dotjerana, slatka ko bombončić krenula u školu, sva važna i puna sebe jer sam znala da će tim putem proći i  Kenan s roditeljima. Plan je bio sljedeći: On će naići, gledat će me, jer ko me ne bi gledao tako dotjeranu i slatku,  a ja ću se previti važna i ignorisati ga. I sve je teklo po planu. Idem ja u školu. Čujem auto iza sebe. Okrenem se. Kenanovi roditelji voz e ga u školu. A ja sva bitna, razmišljam kako ga neću ni pogledati kad budu prolazili pored mene. I dok ja tako razmišljam, osjetih da mi nestade tlo pod nogama. Hop, odleti na leđa. Kora od banane. Prokletnica se morala baš tad naći tu. Plan propao.

I da su te provale bar završile u djetinjstvu. Ne. U srednjoj školi sam bila zaljubljen u jednog momka. Dugo sam ja čekala taj naš izlazak, jer  i on se tako nešto mislio i bi i ne bi, hoće – neće. Kada se napokon odlučio da me pozove van ja već izgubila sve živce i kontam kako ću ga sad okrenuti oko malog prsta i naplatiti mu ovoliko čekanje. I opet ja sva dotjerana na toj našoj kafi, sva važna, puna samopouzdanja. Izlazak  super prošao, on djelovao opčinjeno, ja prezadovoljna. Dođem kući, odem u sobu da se presvučem i imam šta vidjeti. Pola suknje mi je sve vrijeme bilo zavrnuto jer sam išla u WC i nisam  je dobro namjestila. Ne trebam vam govoriti da više nisam s tim momkom nikad izašla.

Neki baner

A kada sam položila vozački mislila sam da sam najbolji vozač na svijetu. Međutim moji nisu bili uvjereni u to i nisu mi dopuštali da sama uzimam auto i izlazim s njim iz garaže jer je navodno garaža uska, a ja neiskusna. Naravno da nisam mogla prihvatiti takve argumente, jer sam bila više nego sigurna u svoje vozačke sposobnosti. Sačekala sam da svi negdje odu, uzela ključeve i u auto. Trebam li vam govoriti da sam ga lupila i to dobro lupila. Vratila sam ga na mjesto i odlučila da se pravim budala. Bila sam uvjerena da se ništa ne vidi i da niko neće primijetiti onu neku plastiku što visi, razbijeno svjetlo i ulegnut lim. Poslije su me dobro iskritikovali, ali nisam to primala k srcu. Nikad ništa od ovakvih stvari ne primam k srcu. Navikla sam na svoje provale, navikla da me prate i neobično mi ako se ne dešavaju. I bar uvijek imam materijala za zabaviti društvo.  A i ja volim da im se nasmijem.

Ilda Dedić

Neki baner