Bila je to izuzetno tiha noć. Zvijezde koje inače krase nebeski svod, ovaj put su se vješto skrile iza tamnih oblaka. Skrile su se u tami, predosjećajući nevolju koju nosi vjetar promjena.
Ona je stajala u toj noći, sama na stijenama, slušajući šum valova, upijajući posljednji miris njenog voljenog mora. Na srcu duboka rana, na licu osmijeh i ponos. Košmar je duboko u njoj, tlo pod nogama odavno ne osjeća. Dvije riječi zarile su nož u srce, okrenuli su joj leđa kada ih je najviše trebala.
”Nisi potrebna”, odzvanjalo joj je u glavi. Suze su se otimale, kako bi skočile iz oka i skotrljale se niz lice. Okrenula je pogled u stranu od prolaznika, kako bi sakrila svoju tamu. „Ah, kao da bi itko i primijetio da plačem, da patim”, promrmljala je kroz usne. Utihne pa opet izusti: „Toliki grad, toliko ljudi oko mene, ljeto u zraku, a svi su tako udaljeni, rezervirani i hladni. Nikome ne bi bilo žao da sada nestanem, da odem. Da se bacim u ovo veliko plavetnilo, možda bi me pronašli za par dana,možda bih i nestala u dubinama…”
Osjećala je da je na rubu, na potpunom slomu, ne živaca već duše. U njoj se lomilo svašta.
Lomili su se svi oni ljudi, borili se za prevlast u njenoj glavi i srcu. Istovremeno, izdali su ju oni koje je voljela najviše. Rekavši joj kako nije dovoljno dobra, kako je previše ekscentrična i čudna, da ne zna prepoznati sreću ni svoj put. Prodali su ju, za tuđe dodire i tuđe laži, ne prepoznavši njezinu istinu, njezinu bol i strah. Mislili su da je krala Bogu dane i noći, tiho plakajući u samoći, da nije znala izaći na kraj sa sobom. Istina je, da nije znala izaći na kraj s onima kojima je sebe dala.
Oni su ti, radi kojih je toliko puta poželjela vrištati na sav glas ondje gdje je nitko ne čuje, udarati glavom u zid, otići u nepovrat. Jer nije mogla dokazati koliko laži postoji u njihovom pogledu na nju i njen svijet. Nije mogla uvjeriti nikoga da nije ono što misle da jest. Skitnica je bila, ona koja je bježala od sebe, nikada od drugih. Ali, u tišini svoje sobe uvijek se obraćala sebi i zbrajala svoje pogreške i poraze, svjesna propusta. Nije upirala prstom u druge, zašto su ju gađali kamenjem i teškim riječima svakodnevno?
„Kako je mogao reći da nisam potrebna? On kojemu sam do jučer poklanjala osmijehe i nadu, pomagala mu da pronađe sebe i posao, nudila mu bilo kakvu podršku?”, ugrizla se za usnu.
„K vragu, uvijek sam znala birati pogrešno, one koji bi me tako lako prodali, čim bi našli kakvu bolju priliku. Bravo, ovaj put si nadmašila samu sebe”, bijesno izusti i vrisne na sav glas. Sjela je na stijenu, skinula svoje crne sandalice i spustila noge u more. „Možda će pomoći“, pomisli, „more čisti, liječi i pomaže u ovim košmarima“. ”Možda da se bacim, čisto malo da plivam dok se ne ohladim, da izronim kao nova osoba..kao svojevrsna katarza, rađanje kroz suze, ali ovaj put u moru..”. Znala je da neće, jer vrag je odnio tu noć i nju skupa s boli. Bojala se da bi se usudila napraviti ono što je pomišljala.
Samo pustiti da potone duboko na dno, da se više za nju ne čuje. Njezini koraci baš nikome ne bi falili na Kalelargi. Nema tih ljudi više, koji su ju bodrili, nekako su otišli svatko za svojim životom i boli. A on, on je ostao tu da je podsjeća kako se opet bacila deset godina unatrag, u nemoć.
Smijao joj se tim svojim zelenim očima, svaki put kada bi pričala o naučenim lekcijama. Često puta je znao izustiti koliko je hladnokrvna, da nije stvorena za ljubav, da je stvorena za umjetnost i rock’n’roll, u prijevodu samo za bol. Da njemu bude samo inspiracija, ona koja će unijeti neke nove ideje i dati novi zalet njegovim krilima.. Ona muza kojoj će se diviti i koju će ljubiti dok ju ne odluči kompletno baciti van pameti i zaboraviti.
Otišla je, ona prva, zatim on. Inat joj je drugo ime, oduvijek. Taj dan izvrijeđala ga je namjerno, iznenadivši i sebe koliko okrutna može biti.
”A tko bi prešao preko svih tih gadnih riječi koje sam prevalila taj dan preko usana, budala samo”, rekla je potiho, slegnuvši ramenima. Da, previše inata, previše čudnih emocija je bilo i u njemu. Jednako tako znao je otrovno ispaliti strijele prema njoj, uništiti i gore nego ona. A samo te dvije riječi bile su dovoljne za suze, da ustukne od njega, ustane i ode zauvijek.
„Ni ne zna, on ni ne osjeća koliko sam zapravo u svom tom košmaru vidjela pravoga njega, koliko sam zapravo htjela pripadati”, tužno izgovori u tišini noći. ”Ostati će kao još jedna nedorečena priča, ostati ću i dalje ona koja uvijek odlazi, ona okrutna, koja ranjava svojom boli druge. Ostati ću ona koja u njegovim očima nije dobra, nego zla.. Ostati ću ona vještica koja ga je tjerala da bude bolji, ne radi mene nego radi sebe.” Prekasno je bilo za sve.
Vjetar je taj dan unio nevolju, donio promjene. I dok joj se kosa mrsila od vjetra, dlačice na vratu je uhvatila ona ista jeza, kao kada gubiš nekoga tuđeg, a svog. Nekoga s kime si mogao još rasti, otkrivati i boli i ljepotu, nekoga čije vrijeme je već isteklo u tvome životu.
‘“Nisam uspjela ni ovaj put, prevariti vrijeme, zaustaviti se ondje na našoj obali, zadnji put najjače zagrliti, sakrivši od sebe da je ono što šapućem na uho upravo zadnje lijepo što je uspio čuti sa mojih usana”.. suza se spustila niz lice.
Ostaje im gorak okus na usnama i gorke suze na licu. Njemu gorko sjećanje na posljednje riječi i drame. ”Da, sutra ću već naći novi izgovor da opravdam odlazak, da opravdam njegovu bol”, prošaptala je.
Obukla se u najcrnju noć, nosivši rupu na grudima, tuđe usne na njemu, svoje riječi zarinute u njegov ego i srce. Vjetar je zaista mirisao na nevolju ovaj put, jer u taj grad kročila nije dugi niz godina.
Jednom, sjedila je na istoj obali… prisjetila se sebe i one tame koju je tad osjećala.
„Kad svoje nemaš, tuđe kradeš i razaraš. To je bio on, upravo to. Nije imao sebe, ni svoju svjetlost, ukrao je sve moje, optuživši me da sam kriva za sve ono loše. Optužio me da nisam čovjek i da nisam potrebna. Je li bježao ili me samo skinuo s vrata radi vlastite hladnokrvnosti? Kako god, jedinu ljubav koju sam izdala, bila je ljubav prema ovome gradu, zahvaljujući njemu. Nisam trebala okrenuti leđa najdražem gradu, čak i u okrilju najtamnije noći i nevolja koje su ti slani vjetrovi donosili, grad je uvijek bio moja muza i moja utjeha. ”, zaključila je.
”Dobrodošla natrag”, šapnulo joj je ono njeno more. Tako se i osjećala nakon silnih godina. Potpuno, stopljeno s vjetrom i promjenama koje polagano naviru. Po prvi put nakon nevolje, opet je bila ona svoja, prkosna i jedinstvena, baš kao i njen voljeni grad.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.
