Vjetropir…

Imala sam sestru. Ne po rođenju, već po srcu. Ušetala je u moj život kao vjetropir i pomela sve… imala je uvijek srce za poslati i nježnu ruku za obrisati mi suze. Toliko slične a toliko različite, bile smo jedna drugoj sunce u mračnim danima i nježni melem za rane.

Bezbrojni sati razgovora tekli su kao sekunde. Nikad jedna drugoj dosadne, nikad zamorne, nikad suvišne i uvijek prisutne. Imala sam sestru…

Nikad je nisam zagrlila ali milijun sam puta dotakla njenu dušu, jednako kao što je ona moju. Nisam pred njom imala straha. Pustila sam je u svoj svijet bez zadrške, bez sumnji i preispitivanja.

A onda je jednog dana otišla. Naglo, kao vjetropir. Baš onako kako je i došla.

Neki baner

Ponijela je dio mene sa sobom i porušila pola moga svijeta. Vjerojatno nije znala koliko je bila važna i koliko je snažno utjecala na moju dušu. Možda nikada neće ni saznati. Možda ljudi ne dolaze slučajno i možda odlaze namjerno, jer je netko gore tako odlučio. Ne znam to i ne razumijem.

Ne volim rastanke. A ova ih je godina toliko mnogo donijela. Kao da je zapisano negdje – ove godine ćeš u mnogim stvarima uspjeti Mari, ali mnogo će ti ljudi srce iščupati iz grudi i pregaziti ga. Ali preživjet ćeš… sve se preživi.

Imala sam sestru. Urezala se duboko u dušu, u jedno mjesto gdje više ne zalazim. Tamo svira jedna nježna balada i tamo se još uvijek smijemo. Tamo nema olujnih vjetrova, noći su vedre i vide se milijuni zvijezda… tamo sjede dvije lavice, dvije djevojčice i maštaju o nekom lijepom svijetu, gdje nema rastanaka, gdje mogu brisati nepravdu svijeta i plesati bose na mekoj zelenoj travi. Tamo još postoji magija i čuda se događaju iz trenutka u trenutak.

Zaključat ću to mjesto u sebi. U njega sjećanja i lijepe misli. Sačuvat ću sve što nas je vezalo i sve što nas je činilo posebnima. Sestrama. Neću se osvrnuti, iako će mi nedostajati. Neću jer bi previše boljelo da po tim ranama diram. Pustiti ću je da negdje gradi nove kule od pijeska. I da bude sretna.

Jer naučila sam da je ljude bolje pustiti da odu nego im nanositi bol i biti trnje koje ih bode. Naučila sam i da se bolje maknuti kad te netko previše boli, kad više ne znate razgovarati i kad se ne možete razumjeti. Naučila sam da isprike nisu dovoljne, kao ni dobra volja. Naučila sam da nije važno tko je u pravu kad je kraj neminovan.

I naučila sam ma koliko da se borim protiv njih, suze uvijek imaju gorak okus.

Ne tako davno rekla mi je da je ovo sanjala, ona i ja svaka na svom putu, okrenute jedna drugoj leđa o leđa. Smijala sam se tad jer sam bila sigurna da ništa i nitko nikada ne bi mogao stati između nas. Bila sam sigurna u naše prijateljstvo. Mislila sam da smo jake, nerazdvojne i da ćemo skupa zatresti svijet. Rekla je tada da se ne može otresti osjećaja iz tog sna, straha i lošeg znamenja.

Možda da sam je shvatila ozbiljno sad ne bih pisala ove retke.

Slučajnost ne postoji. Sad to znam. Između nas stao je ponos, taj prokleti ego, koji je saveznik samo paklu i ljudskoj gluposti. I ona i ja smo sad jedna drugoj uspomene. Uspomene gorka okusa.

Imala sam sestru i ona je imala mene.

Marija Klasiček

Neki baner