Volim…osmjeh…

Hmmmm… Danima smišljam temu za današnju kolumnu i nikako nemam inspiracije. Moje mišljenje je da su mi najbolji tekstovi oni koje sam pisala pod dozom straha, ljutnje ili tuge. Kada sam sretna ne znam pisati i nikako ne mogu pronaći nešto što bi me inspiriralo. Nitko me ne ljuti ovih dana, a što se tiče tuge i ona je nestala, što je dobro, naravno!
Zamolila sam nekoliko prijatelja da mi predlože temu i vjerujte, bilo je svega. “Multivarijacijski dinamični modeli optimizacije portfolija na tržistu vrijednosnih papira” – ovu predloženu temu sam pročitala deset puta, jer mi zvuči strašno zanimljivo, a i osjećam se strašno glupo, jer pojma nemam o čemu se radi, a da sve bude gore ni ne želim da znam. Tuta mozak sam za ekonomiju, ako je tu gore uopće riječ o njoj. 😛 Jedino što te mogu naučiti je kako da “spičkaš” pare na gluposti i kako da ne uštediš ništa. 😛

Tuta mozak sam i za zemljopis, povijest (ok, ona me sad zanima), fiziku, kemiju i tako to… Da ne nabrajam dalje inače ćete me pitati je l’ ima išta što znam. S obzirom da ste se vjerojatno to zapitali, evo, reći ću šta volim i šta mi ide.

Volim strane jezike. Sada mogu da kažem da podjednako dobro pričam i pišem njemački, talijanski i engleski. Volim crtati i fino crtam. Volim čitati. Volim pisati, iako se pišući osjećam k’o pačić kako nabrajam, al’ ne zamjerite. Volim kuhati. Kreativna sam i uvijek nešto ‘izvodim’. Kada bi me pitali šta mi ide najbolje i imam li od toga ikakve koristi, rekla bi da je to zezanje na vlastiti račun. Znači uživam u ‘zbijanju’ šala o sebi. Oni koji me poznaju to znaju. Oni koji su se našli u mom društvu po prvi put, prvi im je utisak da sam glupava (namjerno pogriješim, a pravim se da nisam namjerno). 😃 Uživam u onom pogledu s visoka, onih ‘novih’ koji se osjećaju pametnijima – nažalost, samo momentalno. Svoju ekipu obožavam zabavljati i moja ekipa zna da se zezam i onda im je sve još smješnije.
Jednostavno, uživam gledati nasmijana lica kod ljudi koji se nalaze oko mene, pa taman uz uvjet da ću praviti budalu od sebe. Može! Pristajem.
 Korist? Korist je u tome da si sretan i da se rasteretiš od svakodnevnih briga. Ne volim biti u društvu ukočenih ljudi koji ne znaju za šalu. Jednostavno ne volim. Takve izbjegavam i ježim se od njih.
Čudim se toj njihovoj ozbiljnosti i stalnoj potrebi da se predstave takvima. Ja se plašim ljudi koji se rijetko smiju. Volim ljude koji se znaju nasmijati na sav glas, ono kako naš narod kaže ‘iz petnih žila’ bez da se sekiraju tko ih gleda i šta će tko misliti. Ja se smijem čudno i blesavo i samu sebe prepadnem koji gromoglasan smjeh imam. Kada bilo koja kuća ostane u komadu nakon mog smijeha to je samo znak da ima dobre temelje. Znači, to je strašno, ti decibeli koje ja proizvodim. 
Samu sebe nekada prepadnem pa se pokušavam utišati, a onda mislim da ću ostati bez zraka, pa kad taj prigušeni smjeh se pojača bude ravno nekom horor filmu u kojem krvoločni ubica uhvati svoj plijen pa fešta. Eto, ne znam kako da objasnim nego tako.
Zapravo, baba Zlata je možda najbolje objasnila moj smjeh: – “Sinko, ti se ne smiješ, ti ržeš k’o magare!” 😁
A da, predložili su mi da pišem o osobi koja me inspirira, uz uvijet da nije baba Zlata, jer su se naslušali priča o njoj, ali eto ja ne mogu da je ne spomenem. Sve u svemu sve je super.

Ne dozvolite da vas itko iskorištava i bit ćete sretni. Ja sam sretna, a pomisao da bi mogla biti kući za Božić okružena ljudima koji me vole još me više raduje. 😍

Ostanite mi vedri, veseli i pričljivi!
Do idućeg puta, vaša Daša!
Danijela Luburić
Neki baner