Za pravu ljubav ipak, prvo treba odrasti

Procijenjeno vrijeme čitanja: 5 minutes

Ponekad mi se čini da mi je prva rečenica najteža. Ona u kojoj se dvoumim u kom smjeru pustiti svoje misli. Osobito dok je oko mene nepotrebna buka, pa je teško pratiti onu tananu, nit inspiracije.

Željela sam pisati o ljubavi. Onako kako sam prije pisala, zaneseno, djetinje sanjarski i pomalo naivno. I o ljudima koje sam voljela i u koje sam vjerovala.

Al’ negdje putem, kročeći stazama života, između pustolovina, izazova, razočaranja, dugih besmislenih razgovora, krivih skretanja, mnogih buđenja i čudnovatih, dugih neprospavanih noći pretvorila sam se u ženu koja ljubav više ne gleda sanjarski.

Učini li život to namjerno? Natjera nas odrasti, dati sebe u odmjerenim dozama, vjerovati tek kad se ljudi dokažu djelima, promišljati o rečenicama koje ćemo pustiti preko usana?

Ili se desi slučajno? Pa shvatimo da ljubav i zaljubljenost nisu iste, nisu čak ni slične iako mirišu na pripadanje i sreću. Iako se podudaraju i ponekad sljubljuju. Iako si oboje priželjkujemo svim srcem.

Ne znam, ali slutim da je neizbježno.

Jednako kao što se u nekom trenutku odnosi pretvore u razočaranje i često u zamjeranje ili tihi prezir.

Veze kao lekcije

Gotovo svi smo to prošli, taj puni krug, od zanesenosti i sanjarenja, do pripadanja i želje da bude vječno. Od sitnih nesporazuma, unutarnjih monologa i sumnji što su nam izjedale um, do glasnih svađa i treskanja vratima i onih neizbježnih odlazaka s koracima što odzvanjaju u noći, na golom asfaltu puste ulice, dok gutamo suze i odbijamo se okrenuti. Pa onda, mjesecima kasnije uviđamo hladne glave svoje greške, sve ono što smo odbijali vidjeti, pa si zamjeramo, pa se preziremo, sve dok to ne preraste u zamjeranje onoj drugi strani i dok se jednog dana ne pretvori u “nije više važno” i padne u zaborav.

Da, svi smo mi jednom sanjali “happily ever after” a doživjeli nesretan, nimalo filmski kraj.

Naučili smo nešto iz toga. Oblikovalo nas je, pa smo u novu zanesenost i novu ljubav krenuli malo opreznije, pomalo ranjivi, nepovjerljivi i beskrajno željni da netko ljubavlju ispuni pukotine u nama.

I često bi ispalo, da smo samo bili ludo zaljubljeni ali nismo stigli pustiti korijenje, nismo stigli postaviti zdrave temelje da iz te zaljubljenosti izgradimo dom pun ljubavi.

Ako smo i bili na tom putu, ako smo i pokušavali, nerijetko se urušilo, kao kula od pijeska. Iza nas bi ostale porušene palače snova, mnogo nepovjerenja, možda zajednička djeca na čija smo nejaka pleća stavili teret vlastitih grešaka i pogurnuli ih tako zbunjene u svijet, urezavši im u podsvijest slike ljubavi kao mučne, teške, bolne i lako lomljive. Kao da je riječ o robi s greškom.

Demoni prošlosti kao demoni sadašnjosti

I onda bismo se tako povrijeđeni uvjerili da ljubav ni ne postoji, pa ulazili u površne odnose u kojima nije bilo opasnosti od vezanja, ni lomova prouzrokovanih emocijama. I ostajali bi u njima sve dok je bilo privlačnosti i dok bi demone u svojim njedrima mogli zadovoljiti strasnim dodirima.

Sveli smo želju za ljubavlju, za pripadanjem na seks. Pomislili smo da je isto i da je to zapravo jedini put. I da su budale oni koji još vjeruju u nešto drugačije, nešto čvrsto i trajno. I da su oni samo robovi osjećaja, a osjećaji varaju… još kako varaju.

I tako bismo koračali iz jednog kruga pakla u drugi, vračajući se i vrteći u piruetama, dok nam ne bi dosadilo, dok ne bi shvatili da ni zaluđenost, ni apatija nisu pravi put.

Rupe na srcima, kao rupe od moljaca

Jer ljubav… ljubav je nešto stvarno, nešto opipljivo ali, za nju zaista moramo odrasti. Za nju moramo biti spremni ponešto i ustupiti, žrtvovati netko bi rekao. Moramo biti spremni na kompromis, potpunu iskrenost i povjerenje u drugu stranu. Moramo biti spremni na sunce i oluje i svjesnost da život nije ružin vrt u kom je sve uvijek ružičasto i lako.

Moramo biti spremni u svakom trenutku, ma koliko nam teško bilo pružiti ruku drugoj strani i pomoći da ustane, moramo biti spremni da će nas život ponekad baciti na koljena i da rješenje tada nije u tuđem krevetu, već je to samo bijeg od sebe.

Moramo biti spremni pobijediti sami svoje demone, zacijeliti rane, prihvatiti sebe i onda dati to što jesmo, svoju srž nekom drugom, posve svjesni da taj netko može reći – ne hvala, okrenuti se i otići ili nas slomiti kad mu damo svoje srce, ali ga svejedno trebamo dati, bez zadrški i računica, jer u suprotnom to nije ljubav, to je čista kalkulacija.

I moramo shvatiti da muškarci i žene iako u tom odnosu ravnopravni, nisu isti i nemaju ni iste želje ni iste potrebe i ne gledaju odnos na isti način, ali trebaju oboje raditi na tome kako bi gledali u istom smjeru.

I koliko god nam ti naš partneri bili izvor radosti, nisu i nikad ne smiju biti odgovorni za našu sreću.

Vjera u bolje

Da, zaključujem, za ljubav treba odrasti. Treba sebe prihvatiti i treba znati sa sobom živjeti, za sobom počistiti, sebe pripremiti za život u dvoje. Treba si prestati tražiti opravdanja i sebi raditi ustupke očekujući od druge strane da bude savršena a da mi i dalje radimo iste greške i vučemo ih iz odnosa u odnos.

Zbog toga je u redu što nam život razbije iluzije. U redu je što nam nisu sve veze bile lijepe i pune romantike, u redu je što su nas promijenile, što su nas natjerale da se zagledamo u sebe.

U redu je što više nisam djevojčica koja ljude promatra kroz ružičaste naočale i koja u svakome traži naznake dobrote. U redu je što bez straha i bez dvojbi izgovorim “Ne hvala” svemu što nije odraslo, zrelo i iskreno, svemu što je zapakirano u pusta obećanja i nezrele postupke.

U redu je što više ne promatram dječake u tijelima odraslih muškaraca i što se ne zamaram pokušajima da nekog promijenim, preodgojim ili “popravim” da bi mogao u dvoje trajati.

U redu je što mi je za život, za ljubav, za odnos, za brak, potreban muškarac, koji će znati trajati u dvoje, koji će putem učiti baš kao i ja. Koji neće biti savršen kao što to ni ja nisam, ali će svakog jutra zajedno sa mnom odlučiti da se vrijedi truditi, boriti i ponekad pomučiti da bi opstali.

I možda, zaista nema jamstva za onaj toliko željeni “happily ever after” ali…

…vjerujem u njega.

A vi?

Neki baner