Zaboravljena svjetiljka…

Bio je vrlo hladan dan. Požurila sam ulicom, razmišljajući koliko je sati i kasnim li. Još par koraka i tu sam. Sad sam već krajičkom oka gledala okolo ne bih li ga ugledala. Zastala sam ispred kafića i taman kad sam se htjela okrenuti, začula sam glas iza sebe.

“Hej”

Obuhvatio me rukom oko struka, privukao k sebi i poljubio u obraz.

“Hej” nasmiješila sam se “nadam se da ne čekaš dugo”

“Ma ne, taman sam stigao. Hoćemo li?” pokazao je prema ulazu.

U kafiću je bilo ugodno toplo, lagano osvjetljenje kao da je titralo u ritmu tihe glazbe. Poveo me prema separeu i pomogao mi da skinem kaput. Krajičkom oka sam primijetila njegov pogled. Imala sam suknju, kao što je i tražio. Naručili smo piće i počeli razgovarati o svačemu i ničemu, lagane teme primjerene prvom susretu. Bio je ugodan sugovornik, no taj lagani smiješak je odavao da mu se mislima vrti nešto drugo.

Otpila sam gutljaj toplog čaja, a on me je promatrao. Pogledi su nam se sreli i nasmiješila sam se.

“Što imaš ispod suknje?”

Lagano sam podigla suknju, tek toliko da može vidjeti rub čarapa.

“Odlično. Želim da sada odeš u wc, skineš gaćice i doneseš mi ih.”

Iznenađeno sam trepnula.

“Hoće li to biti problem?”

K vragu, da! Pomislila sam.

“Ne” tiho sam rekla i zaputila se prema wc-u.

Brzo sam se skinula i stisnula gaćice čvrsto u ruci. Naravno, sad kad treba ja nemam džep… Pogledala sam se u ogledalo.

Ti si luda skroz!! Pomislila sam. Srce mi je lupalo kao ludo. Brzo sam se vratila do separea, s osjećajem da svi gledaju u mene i znaju što to stišćem u ruci. Sjela sam pažljivo, kao da sjedam na jaja, pokušavajući … ne znam … nešto …

“Jesi li dobro?” upitao je s velikim osmjehom na licu

Klimnula sam glavom.

“Stavi ih na stol.”

“A daj! Ne moraju ih baš svi vidjeti!” protestirala sam.

Nekoliko trenutaka smo se samo gledali, a onda sam odustala i stavila ih na stol. Nije se ni pomaknuo. I tako smo sjedili tu. On i ja. I gaćice na stolu. Konobar je čitao novine za šankom, ostali gosti su bili nesvjesni našeg postojanja, a meni su se ruke tresle.

“Konobar, da platim!” viknuo je

Konobar je krenuo prema stolu, a on je lijenim pokretom povukao gaćice u krilo i tamo ih ostavio dok je vadio novac. Potpuno crvena u licu, nisam se usudila podići glavu. Kad se konobar udaljio, podigao je gaćice i promotrio ih.

“Roza je boja dobrih curica, sad ćemo vidjeti koliko ti je primjerena. Dođi, idemo prošetati.”

Vani je već bio sumrak, spuštala se magla i bilo je vrlo hladno. Povjetarac je zapuhao i ja sam se stresla.

“Hladno ti je?”

“Malo.”

Ono, polugola sam!!!

“Nećemo dugo biti vani, ne brini.”

Poveo me prema obali, opet uz lagani razgovor, smijali smo se i opustila sam se malo. Jedino me hladnoća podsjećala na nedostatak meni bitnog odjevnog predmeta. Popeli smo se na most i negdje na sredini je zastao.

“Želio bih te slikati ovdje, pozadina je baš odlična. Stani uz ogradu molim te”

Naslonila sam se leđima na ogradu, a taman tada je iz magle izronio jedan zagrljeni par i prošao pored nas.

“Ne tako. Okreni mi leđa, nagni se preko ograde, lagano raširi noge, zatvori oči i ne okreći se”

Neće valjda …

Bio je mrak, jedino što sam vidjela bila su ionako samo svjetla u magli. Nadala sam se da tako nitko ni nas neće vidjeti.

“Podići ćeš suknju do struka i spustiti ju tek kad ti kažem, jasno?”

Klimnula sam glavom.

“Želim čuti!”

“Jasno” glas mi je bio hrapav, a rukama sam polako podigla suknju.

Hladnoća je rezala poput noža. Ostala sam tako, činilo se beskrajno dugo, a onda se iza mene začuo šum.

Snažan udarac se spustio na lijevu stranu moje gole guze, a ja sam doslovno odskočila. Popratio ga je isti takav s desne strane.

“Da ti ne bude jako hladno” začula sam mu glas uz uho.

“Hvala” – prošaptala sam

“Što je, ne želiš spustiti suknju?”

“Nisi rekao da smijem.”

“Oho, pa roza je zaista tvoja boja. Smiješ. I što kažeš da odemo negdje gdje je toplije i intimnije?”

“Mislila sam da nikad nećeš pitati!”

 

*  *  *

Otključao je vrata i pustio da uđem prva. U stanu je bilo mračno, ali odnekud je svjetlost širila zaboravljena svjetiljka. Taman dovoljno da se ne spotaknem o nešto.

“I kako …” počela sam okrećući se prema njemu, ali dočekao me snažan šamar. Gurnuo me uza zid i naslonio se na mene.

“Ni riječi više.”

Ruku je spustio na moju butinu i nastavio prema gore, zadižući mi suknju, samo da bi ju pustio nazad kad je stigao do boka. Nastavio je jednako s košuljom, te ju pustio i snažno stisnuo dojku na trenutak, dovoljan da glasno uzdahnem. Podigao je ruku do vrata i grubo stegnuo.

“Ššš … Neće te ionako nitko spasiti, ali bolje za tebe da ni ne dođu pokušati!”

Glas mu je bio tih, prijeteći.

“Radit ćeš samo ono što ti kažem, i to točno kako kažem. Inače ne odgovaram za posljedice. Jasno?”

Klimnula sam glavom.

“Skini se”

Nije odvajao pogled od mog i nimalo mi nije planirao pomoći. Otkopčala sam suknju i pustila je da padne na pod. Izula sam cipelu i tek kad sam ju gurnula od sebe sam shvatila da ću ostati stajati na vrhu prstiju, jer on nije popuštao stisak. Drhtavim prstima sam otkopčala gumbe na košulji, polako osjećajući nedostatak kisika. Lagani materijal je kliznuo s mojih ramena. Dugo sam se bavila kopčom grudnjaka, zbog položaja tijela, zbog drhtavih prstiju, zbog lagane vrtoglavice i sve većeg straha koji me hvatao. Kada sam konačno uspjela, nestrpljivo ga je strgnuo s mene.

Naglo me okrenuo prema zidu, a ja sam taman uspjela napuniti pluća divnim svježim zrakom kad mi ih je grubi susret sa zidom opet ispraznio. Ne ostavljajući mi ni trenutak da se saberem, čvrsto me zgrabio za kosu i povukao prema unutrašnjosti stana. Kao izbačena iz vremena, sve je izgledalo usporeno a opet se događalo prebrzo. Mozak je samo upijao iskustva i spremao neobrađena za neke mirnije trenutke, u kojima će se dojmovi slagati.

Sljedeće što znam je da sam ležala potrbuške na krevetu, s rukama iznad glave, mutno se sjećam da ih moram tako držati. Zvuk remena u letu je parao zrak, popraćen nemilosrdnim udarcima po tijelu. Zastao je na trenutak, prelazeći prstima po bolnim izbočinama. Povukao mi je guzu prema gore i zavukao prste između nogu. Skoro pa refleksno, nabila sam se na njih.

“Oho, vidim da ti moj remen baš paše.”

Kružio je prstima u meni, a ja sam na trenutak prestala postojati. Cijeli svemir se slio u taj maleni pokret prstiju, sve je odatle kretalo i razlijevalo se, stvarajući nanovo svaki trenutak.

“No, dosta, ne želimo se razmaziti još više.”

Naglo je uklonio ruku i ponovo ju silovito spustio. Još uvijek opijena užitkom, bol je proletjela mojim tijelom poput vrtloga, lomeći i rušeći sve zidove pred sobom. Jedan udarac, dva, tri… Svaki jači od prethodnog. Jecala sam kroz suze, bol je postajala nepodnošljiva, i nakon posljednjeg udarca skupila sam noge.

Na trenutak je sve stalo. Zaglušujuća tišina. Nisam se ni zajecati usudila.

“Zaista ih želiš skupiti? Jesi li sigurna?”

Bilo je nečeg u njegovom glasu. Nečeg… neopisivog.

Oprezno sam ih razmaknula pokušavajući se pripremiti za slijedeći udarac.

“Bravo.”

Lagano je prstima pratio trag zadnjeg udarca. Trnci su mi prolazili cijelim tijelom, a disanje postalo duboko. Osjetljiva od udaraca, reagirala sam na svaki dodir vrlo intenzivno. Grubo me stisnuo, a moji sokovi kao da su se još jače počeli slijevati niz njegovu ruku.

“Mala napaljena kujica. Što ćemo s tobom??”

Znala sam što on želi da kažem, znala sam i što ja želim reći, ali ostala sam tiha.

“Mogao bih sad reći da ću te za kaznu istući jer mi ne odgovaraš, ali oboje znamo da bi ti se to previše svidjelo.”

Ugrizla sam se za usnu, pokušavajući spriječiti osmijeh.

“Uostalom, ionako nije bitno što ti želiš. Okreni se.”

Brzo sam poslušala.

“Ruke iza leđa i ne miči ih, jasno?”

Klimnula sam glavom podvlačeći ruke pod sebe.

“Maca popapala jezik?”

“Jasno” tiho sam rekla

Omotao mi je kaiš oko vrata, naslonio se rukama na krajeve i spustio tijelo na moje. Jednim pokretom bokova bio je u meni. Duboko sam udahnula.

“Tako je, udahni sad. Nisam baš jako miran u ovakvim situacijama, možda kasnije nećeš moći.”

Lagano se počeo kretati, a kad se potpuno oslonio na dlanove, kaiš oko mog vrata se zategnuo.

“Gledaj me u oči!”

Pokreti su mu se ubrzavali, a s vremena na vrijeme dlanovi bi se malo pomakli. Borila sam se s potrebom da sklopim kapke, izgubim se u izmaglici, kisika je bilo sve manje, i to kao je još pojačavalo uzbuđenje koje je raslo u meni. Sve više i više, i taman kad sam pomislila da neću moći izdržati ni trenutka više, on je stao. Očito je u mojim očima pročitao iznenađenje i razočaranje, jer se nasmijao.

“A ne, ne malena, ne ide to samo tako.”

Ustao se i povukao me za sobom. Zateturala sam se i pala na koljena ispred njega.

“Pametno moje. Sad mi pokaži jesi li zaslužila da ti dopustim da svršiš.”

Kaiš mi je još uvijek bio oko vrata i njime me privukao k sebi. Uzela sam ga u usta, bio je vreo i natopljen mojim sokovima. Stisnula sam ga usnama, zubima, jezikom prešla svaki milimetar istražujući, pokušala ga utisnuti u pamćenje, spojiti svaki uzdah sa mjestom i radnjom koja ga je izazvala, brže, sporije, pa opet brže… U jednom trenutku, šaka mu se stisnula, puna moje kose i povukao me na sebe. Vrela gusta tekućina mi se izlila ravno u grlo i zagrcnula sam se, pokušavajući progutati i zadržati ga u ustima što duže. Kad se malo smirio odmaknuo me od sebe i pomogao mi da ustanem. Privukao me k sebi i nježno i duboko poljubio. Ruku mi je gurnuo među noge, koljena su mi klecnula i kao da ni na trenutak nije stao, opet sam bila tamo, na rubu, spremna.

Ne znam što je točno radio prstima, ali osjećala sam kao da me gura s ruba provalije, hvata u letu i vraća nazad. Opet, i opet, i opet…

“Hajde, svrši za mene, znam da želiš” šapnuo je dok su mu usne još dodirivale moje, a ja kao da sam samo to čekala, rasplinula sam se u njegovom glasu, tonući negdje duboko, vođena njegovim dodirom, i na trenutak je sve nestalo.

 

Kad sam otvorila oči još smo stajali tamo, ja u njegovom zagrljaju, promatrao me sa laganim smiješkom.

“Možeš li hodati?”

“Mogu” nasmijala sam se i nadala da se ne varam.

“Super!” pljesnuo me po guzi “Treba netko i večeru spremiti!”

 

Lana Lu