Koji dobar naslov pjesme… pa eto kad zamišljam tako život, često bude argentinski tango jer sve što radim, radim sa strašću ili ne radim. Najgore mi je ono ljudsko mrtvilo u kojem obavljaš jer moraš. Najbolji dio su mi životni valceri koji te okrenu dok se ni sam okrenuo nisi.
Ovi tipa rumba, samba su mi nepoznanica a tko bi znao možda njih na ovoj proizvodnoj traci života najviše plešem a da ni ne znam korake. Nego spontano improviziram..:-)
Što god… u plesu je najvažnije da ne padneš, a ako i padneš da se znaš podići bez da te ocjenjuje povjerenstvo ili komisija.
E baš to mi se dogodilo jučer. Pala sam i podigla se bez pljeska i podrške. Srećom sam pala na ruke. A kad na njih padneš ako ne slomiš ni jednu, sigurno je da ćeš se dočekati na nogama.
Uh kako je katkad teško ne pasti i održati koordinaciju. To znaju samo oni koji su poput mene lovili ritam i posrtali… onako lagano a i spontano bez zadrške i onoga kako će me tko doživjeti. A i lomovi su zaključujem potrebni da bi se zapravo naučilo plesati.
Ritam života neka vam odredi stil. I nek vas nije briga što je ponekad klasični. Takvi su dugovječni. Sretno svima na plesnoj pozornici života, jer svatko je sam svoja zvijezda. 😘
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.
