„Ma ne! Mi tako to ne radimo!“
„Trebala je odbiti taj posao!“
„Moj partner to ne bi nikad napravio!“
Komentiramo jer smo sveznajući i naravno bolji od onih koje komentiramo. Tuđe prilike u čijim se trenucima nismo našli, a voljeli bismo to, komentiramo, raspravljamo i analiziramo. Unosimo negaciju i odbojnost u ono što nam je tema.
A u nama…
Znatiželja i ogorčenost ruku pod ruku tjeraju nas na natjecanje. Govore nam kako je taj netko uspješniji, sretniji, bolji od nas. Imaginarno si postavljamo ljestvicu koja nije određeni cilj vezan za nas, nego je „cilj“ u kojem smo si zacrtali nadmašiti uspjeh zamišljene konkurencije.
I to onda više nije naša želja, cilj i sreća nego, potreba da naša zamišljena konkurencija (sestra, prijatelj, šef…) usmjeri pažnju na nas. A zamišljena konkurencija nema ni pojma, ni svijesti kako se natječemo s njom.
U periodu natjecanja – koje je samo natjecanje u našoj glavi, vrlo smo nezadovoljni i srditi. Pomalo smo i defokusirani. Ne znamo gdje nam je glava, a gdje rep. A ostvarenje uopće nije natjecanje.
I u tome svemu ne pronađemo sebe, nego se izgubimo, a naša zamišljena konkurencija je i dalje svoja i sretna, a cijelo vrijeme se nalazi van natjecanja koje smo zamislili.
Vodenjačica koja gleda svijet drugačijim očima.
U slobodno vrijeme bavi se različitim aktivnostima. Jedna od njih je i pisanje.
