Valjda sam čitav život vjerovala u pogrešno. Napokon to mogu priznati, iako nerado to činim. Četrdesete su tako prosvjetljujuće godine, ispostavilo se.
Ne znam je li razlog tome što sam još od djetinjstva često zavirivala u knjiški svijet ili zbog toga što sam bila revni zidar nekog svog svijeta i u njemu imala dvorac, svoje bedeme, uvijek topao čaj i neku nevidljivu dobru dušu koja bi me prigrlila i utješila svaki put kada bi stvaran svijet postao previše bodljikav i trnovit, taj jedan komadić raja lišen brige i problema u kojemu je sve postajalo toplo i meko, gdje su putevi bili vođeni nadom a ljudske želje ostvarive, ako su od srca. Zvuči k ‘ o bajka, znam. Pomalo sramno priznajem da sam vjerovala u njih. Dugo.
Sva moja uvjerenja
Vjerovala u to da se dobro vrati dobrim, da se otvori jedan prozor kad nam se zatvore sva vrata, da nam u život uđu dobri ljudi kad se riješimo loših i kretena, da život nagradi hrabre i da je dobro gledati srcem jer se samo tako najbolje vidi…mogla bih ovako nabrajati do sutra.
Žene su, valjda zbog nekog prokletstva ili dara, dobile taj komadić, krhotinu idealnog svijeta da je još po rođenju nose u sebi, vječno zaljubljene u ideale, srodne duše, životnu pravdu i to da dobro mora pobijediti. Čak i onda kad ne žele priznati, maštaju o čovjeku koji bi ih volio baš takve kakve jesu, u dobru i zlu, o nekom s kim bi živjele sretno do kraja života, obasipane pažnjom, ljubavlju i iskrenom podrškom. Zvuči k ‘ o bajka, znam. A tko ne bi volio takvu jednu?
I ne znam je li baš grubo reći ovako u lice da se ona vještica koja u priči svojom zlobom uništi sve što je lijepo i drago, zapravo, zove – život.
Naivne kakve jesmo, nikad na vrijeme ne prepoznamo trulost ljudi koji nam uđu u život od kojih se skoro udavimo, kao da ne čujemo otrovne riječi iza nasmijanih lica i dvoličnost onih kojima smo pokazali svoje pravo lice, sve svoje suze i rane, one pred kojima smo padali u nadi da će nam pružiti ruku da ustanemo – a one su samo željele očarati princa u skupljoj haljini nego je naša i nisu puno marile za nas. Mi smo ih nazivale prijateljicama.
Bolna su ta buđenja u stvarnosti onoga dana kada shvatimo što je život – nema nagrada za dobre, nema vila koje pomažu čarobnom prašinom i pretvaraju nemoguće u moguće, a nema ni prinčeva, srodnih duša s kojima je život lagan poput plesa.
Životom najčešće koračamo sasvim same i odbačene ili samo same, po vlastitom izboru. Koračati u dvoje kao da više ne znamo.
Svima nam se dogodi buđenje, prije ili kasnije. Život nam kaže: dobro jutro, ljepotice, vrijeme je za ustajanje.
Ako ne budemo baš sasvim same u trenutku dok se spušta ta koprena s naših očiju, možemo se smatrati sretnicama. Ako imamo u tom trenutku posao i siguran krov nad glavom, život ipak nije bio prema nama toliko otrovan ni grub.
Mnogo je žena koje ništa od toga nemaju i vještica i ponuđena jabuka budu jedina hrana za gladnu dušu i tijelo…a onda i duša i tijelo ubrzo usahnu.
Bila sam jedna od njih, te vojske istih žena koje su vjerovale čitavim bićem u providnost života, ona koju je vještica zavela bezbroj puta a opet bih joj otvarala vrata svoga doma, kuhala večeru, pekla tortu za rođendan, kupovala sitnice koje je voljela…Najela sam se i otrovnih jabuka i lažnih riječi, napraštala se jer je božje praštati ( koja glupost!), voljela za dvoje, prelazila i rijeke i mora za one koji nikada nisu za mene ni prstom mrdnuli, a sve jer sam vjerovala da ljudi nisu toliko zli – čak i kad su mi pokazali da jesu. Više puta. I sve zbog toga što je ta dobra žena u meni vjerovala da tako treba, jer, što ako se svi prebacimo na tamnu stranu, tko će ostati na dobroj…Eh.
U ovom modernom svijetu, svijet to zove lakovjernost i naivnost, Snjeguljičin sindrom.
Ovako započinje priča onih koje su ” progledale ” – bolno skidanje povoja s očiju, teturanje kroz život praćeno sjenama prošlosti, još krivih izbora, krivih ljudi, krivog svega…sve dok ne izgradiš novu sebe od krhotina onoga što se raspalo. Nekad čak i ne želiš, al’ moraš. Dugo sam plakala za starom sobom. Bilo mi je žao što moram pustiti tu blesavu djevojčicu, tog Don Quijotea, tu Pipi Dugu Čarapu da ode iz moga srca. S njima ode i povjerenje i vječno sunce nad nebom. S njima nekako i Bog postane manje čudnovat.

Ponekad mi se čini da i On negdje od muke nemoćno plače. Pogotovo ako je Ona. Sve se promijeni. Samo ljuštura ostane ista.
Ja sam sve što je bilo zamijenila jednom rečenicom, koju sam kao konac u goblen, izvezla u svoje srce:
” To što voliš lava, ne znači da te on neće pojesti kada bude gladan.”
Sve mi kad tad pronađemo sebe
Pronašla sam je u jednom divnom romanu koji slavi žensku mudrost i mogućnost regeneracije. Dođe vrijeme kada djevojčica postane mudra žena ili plijen. Opasno je svijetom hodati naivan. Opasno je pred gladnim lavom stajati nenaoružan, makar bio predsjednik udruge za zaštitu divljih životinja.
A onda sam kupila konac i iglu tamo negdje gdje je ostao komadić svijeta u koji sam vjerovala, u nekom malenom, čarobnom dućanu u kojem je prodavala neka slična zašivena žena, stvarna poput mene i neobična poput bajke. Pušku još nisam nabavila, al’ dozvolu za nošenje oružja imam. Zlu ne trebalo.
Ivana Vranjić

Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!