Zato što boli.
A koliko će nas boljeti ovisi o tome koliko smo imali, dali i izgubili sebe u odnosu te koliko smo stvorili prostora za drugu osobu, pa pritom maknuli sebe u stranu.
Nakon kraha moje prve veze mama mi je, vidjevši me uplakanu, rekla nešto što me instantno umirilo i od tog dana pratilo kroz život. Da, imala sam 10 godina i ne znam može li se reći da smo bili u pravoj vezi, ali bila sam jako zaljubljena to ljeto.
Ovo je tek početak. Slijedi još mnogo veza. I prvih poljubaca i zajedničkih života, a jednom braka i djece s nekim od tih muškaraca. Uvijek ćeš ići na bolje. Svakim novim odnosom više ćeš otkrivati, više se povezivati.
I zaista je bilo tako. Svaki mi je odnos bio bolji, dublji i zanimljiviji. Ali i dalje je svaki rastanak bolio kao i taj prvi. Jesam bila starija i pametnija, ali s tom bih osobom uvijek stvorila određenu novu vrijednost, više uspomena i snažnije emocije.
Plačemo kada moramo napustiti nokat koji pukne ili kosu kada frizerka pretjera sa šišanjem (a trebala je skratiti samo dva prsta vodoravno, ne okomito), pa kako ne bismo kada izgubimo nešto što nam je bilo toliko vrijedno. S tom smo osobom dijelili život, a sada kao da imamo rupu unutar sebe. Kao da jedan dio nas doslovno nedostaje. Ipak, paradoksalno, osobu mentalno uspijemo pustiti iz sebe, a ona je energetski i dalje tu. Tu je, a nema je.
Meni se često zna dogoditi da sanjam kako se sa trenutnim partnerom razilazim i ujutro mi u trbuhu bude osjećaj kao da sam doslovno prošla kroz prekid. Potom se cijeli dan borim s gorkim okusom u ustima, pokušavajući sebe utješiti da je svašta moguće i da ništa nije vječno. Nitko mi ionako ne može garantirati sigurnost.
Kroz život nedvojbeno prođemo kroz i preko mnogo napuštanja.
Prvo započne od trenutka kada više nismo jedno s mamom, a dalje se odlasci samo umnožavaju. I nitko nam ne priča o tome kako su zapravo novi počeci nužni i kako, baš kao i u prirodi, nešto mora umrijeti kako bi se nešto novo rodilo. Plače li stablo za svojim plodom i listom?
Plačemo li zbog toga što osjećamo poraz? Ili možda zbog toga što ne bismo željeli da je gotovo? Koji je pravi razlog naše patnje i gdje je granica u otpuštanju i odbolovavanju? Dokad trebamo biti u limbu?
Danas imam jednu novu, a pomalo sličnu uzrečicu koju mi je rekla moja zamjenska mama: Ne plači za romobilom, jer te iza ugla čeka Porsche.
Katarina Vučetić
