Znao sam točno koliko me ne voli

Bilo je dana kada sam sve analizirao. Njeno disanje, ono mirno, dok spava, njene duge trepavice i titraje očiju ispod kapaka dok sanja.

Analizirao sam njeno dugo ispijanje kave. Dok bi sjedila u prevelikoj majci za stolom, golih bedara i čupavih čarapa navučenih do koljena, pa me gledala nekako ispod oka, s milijun nikad na glas izgovorenih pitanja. I njen sneni glas i lupkanje noktom po ekranu mobitela kad nije znala što odgovoriti. I naborano čelo puno briga kad bi ju nešto mučilo, ali nije o tome htjela razgovarati. Sve sam vidio, čuo, osjećao i znao. Sve ono što mi nikada nije rekla.

A najviše sam znao točno koliko me ne voli.

I sada se pitam kako sam bio u stanju sebe dati do te mjere nekome kome jednostavno nije bilo stalo? Kako sam mogao stotine redova ispisati o njoj i samo njoj? I zašto me k vragu toliko boljela? I zašto sam samo od nje htio biti voljen, a znao sam da ona to ne može. Da nismo jedno za drugo. Da smo toliko različiti i udaljeni kao Mjesec i Sunce, koji se ne mogu sresti iako dijele isto nebo.

Znao sam, ali sam bio zaljubljen u vlastito zavaravanje. Zaljubljen u svoju iluziju nje.

A onda se jednoga dana iluzija razbila, točno onako kako to biva u bajkama koje nemaju sretan kraj. Onima koje su pisane da nas nauče od čega pobjeći, samo je zajeb kad umjesto nevinog promatrača postaneš glavni lik. I to onaj nesretni. Zaljubljena budala.

Neki baner
znao sam

Shvatio sam tad da nikada zaista to nije bila ljubav. Bila je to opijenost. Ovisnost. Jer samo opijen čovjek može biti toliko lud. A nema veće droge od žene koju toliko želiš a ne možeš imati. Ona te pokori kao obećanu zemlju. Ona te slomi, zgazi i satre. Zabija ti nokte u živo meso, dok te gleda hladno i prazno a tebi godi. Umireš od te zaluđenosti ali uživaš u tome.

Tko nije bio tako bolesno nesretno zaljubljen, taj ovo ne može shvatiti. Netko bi rekao čista patetika. Ma nije. Jednostavno mladost, naivnost i glupost.

Imam osjećaj da ponekad sretnemo ljude zbog kojih prestanemo biti mi – svoji, normalni. Zbog njih ne spavamo, ne jedemo, ne dišemo i ne sanjamo. Zbog njih živi prestanemo živjeti i bivamo samo u njihovoj sjeni, nesvjesni da smo se doveli u to stanje. To je kao Štokholmski sindrom kada se talac zaljubi u svog tamničara. Totalni kemijski disbalans u glavi.

Postaješ rob neuzvraćene ljubavi.

Ali onda odrasteš i shvatiš da to nije bajka i nije to film. Neće se ništa ovdje desiti samo od sebe i neću ja kao onaj pozitivni lik ipak na kraju otopiti led s njenog srca i osvojiti djevojku. Ne. Stvarnost je mnogo drugačija. U njoj ja prestanem biti onaj koji kuha kavu i pokušava s njom razgovarati, dok ona raščupane kose, nevjerojatno seksi, sjedi nasuprot mene udaljena milijarde svjetlosnih godina.

Jedan otkucaj srca daleko, a milijardu života između nas. Nikad izgovorene riječi, želje, strahovi i snovi. Jedan dodir ruke daleko, ali tisuće kilometara različitosti udaljeni. Ljubavnici a stranci.

Ona odlazi a ja shvaćam da će dio mene uvijek čeznuti da odgonetne zašto moja ljubav nije bila dovoljna, što to nisam pružio, iako znam da sam dao sve. Sve što jesam i sve što imam. Ma i sve ono što nisam imao. Što je to toliko pogrešno na meni da me nije mogla ni pokušati voljeti?

A onda shvatim da nije do mene. Postoje jednostavno ljudi koji to nemaju u sebi, nemaju dovoljno empatije da bi se nekome otvorili i s nekim zbližili. Oni žive ali ne žive, onako s pola srca i s pola duše. Žive da se ostvare ali nikada nisu sretni. Uvijek osvajaju i pokoravaju ali ostaju nezadovoljni. Vode vječnu trku sa životom. I na kraju stoje kao pobjednici koji su uspjeli sve, ali sve i izgubili.

Ne možeš takve ljude voljeti dugo i ne može to ispasti dobro. Ne želite iste stvari. Samo kraj njih i nakon njih postaješ netko tko u sebi nosi nevjerojatnu glad, glad da pokori nekog tko se ne može pokoriti.

I to postaje začarani krug.

Kažem vam, sve sam to analizirao, a onda shvatio da se tako ne može živjeti. Iako priznajem, jedan je dio mene još uvijek opčinjen njom. To vjerojatno znači da sam i dalje samo rob.

M. Krasnik

Neki baner