Bilo je dana kada sam sve analizirao. Njeno disanje, ono mirno, dok spava, njene duge trepavice i titraje očiju ispod kapaka dok sanja.
Analizirao sam njeno dugo ispijanje kave. Dok bi sjedila u prevelikoj majci za stolom, golih bedara i čupavih čarapa navučenih do koljena, pa me gledala nekako ispod oka, s milijun nikad na glas izgovorenih pitanja. I njen sneni glas i lupkanje noktom po ekranu mobitela kad nije znala što odgovoriti. I naborano čelo puno briga kad bi ju nešto mučilo, ali nije o tome htjela razgovarati. Sve sam vidio, čuo, osjećao i znao. Sve ono što mi nikada nije rekla.
A najviše sam znao točno koliko me ne voli.
I sada se pitam kako sam bio u stanju sebe dati do te mjere nekome kome jednostavno nije bilo stalo? Kako sam mogao stotine redova ispisati o njoj i samo njoj? I zašto me k vragu toliko boljela? I zašto sam samo od nje htio biti voljen, a znao sam da ona to ne može. Da nismo jedno za drugo. Da smo toliko različiti i udaljeni kao Mjesec i Sunce, koji se ne mogu sresti iako dijele isto nebo.
Znao sam, ali sam bio zaljubljen u vlastito zavaravanje. Zaljubljen u svoju iluziju nje.
A onda se jednoga dana iluzija razbila, točno onako kako to biva u bajkama koje nemaju sretan kraj. Onima koje su pisane da nas nauče od čega pobjeći, samo je zajeb kad umjesto nevinog promatrača postaneš glavni lik. I to onaj nesretni. Zaljubljena budala.
Shvatio sam tad da nikada zaista to nije bila ljubav. Bila je to opijenost. Ovisnost. Jer samo opijen čovjek može biti toliko lud. A nema veće droge od žene koju toliko želiš a ne možeš imati. Ona te pokori kao obećanu zemlju. Ona te slomi, zgazi i satre. Zabija ti nokte u živo meso, dok te gleda hladno i prazno a tebi godi. Umireš od te zaluđenosti ali uživaš u tome.
Tko nije bio tako bolesno nesretno zaljubljen, taj ovo ne može shvatiti. Netko bi rekao čista patetika. Ma nije. Jednostavno mladost, naivnost i glupost.
Imam osjećaj da ponekad sretnemo ljude zbog kojih prestanemo biti mi – svoji, normalni. Zbog njih ne spavamo, ne jedemo, ne dišemo i ne sanjamo. Zbog njih živi prestanemo živjeti i bivamo samo u njihovoj sjeni, nesvjesni da smo se doveli u to stanje. To je kao Štokholmski sindrom kada se talac zaljubi u svog tamničara. Totalni kemijski disbalans u glavi.
Postaješ rob neuzvraćene ljubavi.
Ali onda odrasteš i shvatiš da to nije bajka i nije to film. Neće se ništa ovdje desiti samo od sebe i neću ja kao onaj pozitivni lik ipak na kraju otopiti led s njenog srca i osvojiti djevojku. Ne. Stvarnost je mnogo drugačija. U njoj ja prestanem biti onaj koji kuha kavu i pokušava s njom razgovarati, dok ona raščupane kose, nevjerojatno seksi, sjedi nasuprot mene udaljena milijarde svjetlosnih godina.
Jedan otkucaj srca daleko, a milijardu života između nas. Nikad izgovorene riječi, želje, strahovi i snovi. Jedan dodir ruke daleko, ali tisuće kilometara različitosti udaljeni. Ljubavnici a stranci.
Ona odlazi a ja shvaćam da će dio mene uvijek čeznuti da odgonetne zašto moja ljubav nije bila dovoljna, što to nisam pružio, iako znam da sam dao sve. Sve što jesam i sve što imam. Ma i sve ono što nisam imao. Što je to toliko pogrešno na meni da me nije mogla ni pokušati voljeti?
A onda shvatim da nije do mene. Postoje jednostavno ljudi koji to nemaju u sebi, nemaju dovoljno empatije da bi se nekome otvorili i s nekim zbližili. Oni žive ali ne žive, onako s pola srca i s pola duše. Žive da se ostvare ali nikada nisu sretni. Uvijek osvajaju i pokoravaju ali ostaju nezadovoljni. Vode vječnu trku sa životom. I na kraju stoje kao pobjednici koji su uspjeli sve, ali sve i izgubili.
Ne možeš takve ljude voljeti dugo i ne može to ispasti dobro. Ne želite iste stvari. Samo kraj njih i nakon njih postaješ netko tko u sebi nosi nevjerojatnu glad, glad da pokori nekog tko se ne može pokoriti.
I to postaje začarani krug.
Kažem vam, sve sam to analizirao, a onda shvatio da se tako ne može živjeti. Iako priznajem, jedan je dio mene još uvijek opčinjen njom. To vjerojatno znači da sam i dalje samo rob.
M. Krasnik
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!