Znaš li kako boli ova noć
u kojoj sve što rukom dotaknem
još na te’ miriše
kako sablasno
odzvanja tišina
u sobi gdje uspomena besmrtna
ničim ugušit se ne da…
znaš li kako zvijezde ponekad
strah probude
a mjesec pun na tugu miriše
nesreću predskazuje…
znaš li kako jezive i beskonačne
mogu bit noći
u kojima jedino sa samoćom
žena postelju dijeli…
zato ne osuđuj me
što u otrovnu ljepotu oleandra
nježno spremam misli svoje
zoru da žive ne dočekaju!
Ne osuđuj me
što na sva vrata i prozore srca
lokote stavljam
nikom vjerovat više se ne usuđujem!
oči samo sklopi
u onoj jazbini koju lažima si obojao
pred lakovjernim ljudima
domom je nazvao
zar ne vidiš
da sreću si
svoju u njoj davno u crno zavio?
Oči samo sklopi i
prekrivenu mekoćom svile
u misli me prizovi…
sjećanjem vatre moje ugasi!
podsjeti se da zauvijek ostajem
tvoja sreća i nesreća
tvoja kazna i blagoslov…
Đurđica Runtas
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!