Znaš li dušo kakve je boje tuga?

Foto: Bruno Kokot

Kada bih uzela kist i pokušala oslikati tugu ne bi bilo sive i nazirala bi se žuta boja sunca… ali nažalost nisam slikar pa samo mogu napisati ono što je djelić iskustva gospodarice duše.

Ona jednostavno zove na suze koje se nakupljaju u ormarićima duše, i ne zna za ponos. Ne traži publiku i sama je sebi dovoljna. Točno znaš kada te je preuzela bez ostatka.

Onog trena kada sam skupljajući sebe, pokušala uzeti malo zraka, da sebe othrvam, od nje, maštajući i gospodareći snovima u kojima je ona Pepeljuga, bez izgubljene cipele i princa. Doslovno sluškinja koja čeka novo čišćenje i pri tom je zadovoljna, kako je tretiraju. Bez borbe za prevlast, onkraj duše i u oblaku neznanja. Kako joj je u tom tretmanu, zna samo ona ,u autonomiji vlastitosti i prkosa. Koji se odupire, do iznemoglosti. Nadajući se nekom novom sutra, u kojem suze neće biti sjajne i neće biti ispiranje,nego put koji utire mnogima. Usudili se priznati ili ne.

Neki baner

Pokušavanjem bijega, povećava se u svim svojim inačicama. Zato isplakati sve što treba u pravom trenutku, veliki je blagoslov duši koja se uspinje. Ako to nije krokodil, koji pušta suze da bi ostvario svoj cilj.Krokodilske nikada ne sjaje kao one koji te čini boljim i poniznijim. Jer one prave, bogate i iskrene, sjaje svojim umijećem ,da te mijenjaju kroz bol ,tugu i tjeskobu. I tada ne želiš publiku. Ona dođe sama kada si već potrpala u svoju raskošnu ladicu, sve svoje bitke, suze, i iskorake.

Stvorena za let, a ne stagnaciju… ni tapkanje u mjestu, a niti kruženje oko svoje osi.

Postati bolji možeš kroz ono što prihvaćaš,a nije ti ugodno. Zašto je to tako ne znam.. često se upitam je li moguće drugačije. Ali valjda čovjeku su najprimjereniji krikovi… kada se rodimo.

Kada umiremo. Kada ne prihvaćamo. Kada se bunimo. Decibeli su to, koji stvaraju buku, da bi nad tim kanalom netko čuo. Uglavnom je to, ono čemu se predamo… zato biraj svoje krikove. Bog čuje i buku, a vidi i suze. I boju tuge. Ljubljena si. Dušo.

Neki baner