Znaš li odustati na vrijeme?

Ponekad je najteže samo stati sa strane i sve pustiti, skloniti se sebi s puta. Teško je iz ruku ispustiti nevidljive niti iluzije o imanju kontrole. Teško je sebi priznati da smo napravili sve što smo mogli, potrudili se do krajnjih granica sebe, dali 101 posto i da više ne možemo ništa, osim pustiti.

Mnogo puta našla sam se u trenucima kad bih se najradije živa pojela jer koliko god da sam se trudila nisam se s mjesta uspjela pomaknuti. Tada bih samo duboko udahnula i zastala.

“To je to” – rekla bih samoj sebi.

“Učinila sam sve što sam mogla, zaista sve. Okrenula sam svoju planetu i pomaknula tektonske ploče pokušavajući, i ne ide. Možda je vrijeme da to ostavim na miru.” – zaključila bih.

Stati i napraviti odmak

Odnosi, poslovi, želje, planovi, masa stvari… velike i važne ili sitnice koje su u tom trenutku igrale ulogu u mom svijetu. Nije išlo i ja bih pustila. Onako bih u jednom trenu samo stavila ruke na krilo, dobro se zagledala u njih a tad se uhvatila za naslon stolice, ustala i odšetala. Od priče koja se nije razvijala, od posla koji je nazadovao, od priče koju nisam uspijevala ispisati.

Neki baner

Odšetala bih niz hodnik i ušetala u neku drugu priču. U neki prostor u paralelnoj realnosti u kojem ono što me jelo i mučilo više nada mnom nema moć.

Pustiti znači osloboditi se.

Odnosa.

Očekivanja.

Htijenja.

I izgaranja, za ništa.

Jer ako samo vi izgarate, nešto u toj priči ne štima.

Brdo je brdo i ne možeš ga na silu, jednom rukom preseliti. Možeš kopati stazu uzbrdo i krepati od pokušaja ako nemaš znanja i pravoga alata, a možeš i pokušavati dići u zrak planinu i prokopati tunel. No tad moraš znati da se cijela planina može na tvoju glavu srušiti.

Ponekad, trebaš sjesti u podnožje te planine, staviti ruke pod glavu i dobro se odmoriti a onda nastaviti put cilja, ali oko planine. Put je možda duži ali, vodi naprijed. Ne tjera te da stojiš na mjestu i umireš od suludih pokušaja.

Netko mi je jučer na stranici napisao – ‘Legendo, pa ti stalno odlaziš.’

Nasmijala sam se, jer sam shvatila koliko žestoko se ljudi drže za svoje iluzije. Iluzije o odnosima, poslovima, projektima, sebi. Drže ih se i ne puštaju. Nikad ne napuštaju svoje iluzije.

Ja sam drugačija i znam da sam zbog toga mnogima čudna. Stalno iznova napuštam sve ono što nije za mene ili sve ono što u ovom trenutku ne mogu mijenjati. Napuštam jer shvatim da nije vrijeme za to, a možda nije ni na meni da mijenjam. Možda to nije moja bitka.

Šira slika

Nije mi lako odustati uvijek. Nije mi to često u startu ni opcija, ali s vremenom kako se sve kotrlja a zapravo stoji na mjestu, shvatim da je odustajanje zapravo prilika za nešto novo.

Dokle god stojimo na mjestu i borimo se za ono što ne ide, propuštamo cijeli svemir mogućnosti. Nove ljude, nove priče, sreću, doživljaje, ispunjenje i možda mogućnost da ono što želimo, sagledamo iz drugačijeg kuta.

Mi toliko često ne vidimo širu sliku. Mislimo da je nešto ili netko dobar za nas i uhvatimo se toga. Držimo se te ideje grčevito dok nas ne slomi. A kad nas slomi, to je zapravo znak da nas je život na silu odvojio od nečeg što bi, da smo i dalje ustrajali, možda bilo pogubno za nas.

Vidjela sam to mnogo puta. Vidjela sam to u očima žena koje su grčevito pokušavale spasiti svoje veze i brakove i to s muškarcima koji ih niti su voljeli niti poštivali i koje su za svoj trud i ljubav na kraju bile “nagrađene” prevarom ili još gore, batinama.

Vidjela sam to u poslovima, vlastitim projektima, u odnosima bliskih ljudi pa čak i nekim vlastitim iskustvima. Gdje god je bilo na silu, nije valjalo i loše bi završilo po nekog.

Stoga, kad vidim da sad ne ide, pustim. Ma koliko da mi je taj netko ili to nešto važno. Ma koliko da je uloženo ljubavi i truda. Ma koliko da se srce cijepa od spoznaje da dalje ne ide i da smo negdje, taj moj netko ili moje nešto i ja, došli do točke, do crte, do granice, do rastanka.

Boli, jer kad ne bi boljelo to bi bio znak da nismo ljudi već strojevi. Boli jer je dio nas vezan uz to. Vezani smo uz vrijeme koje smo uložili, ljubav koju smo dali i ideju da će iz toga nastati nešto veliko i neponovljivo.

Ali ako se nije rodilo, onda je to, ma koliko grubo zvučalo ipak samo ideja.

Nema lakog puta

Malo to ljudi zna, ali kad sam pokrenula Amazonke, nakon prvotnih nekoliko mjeseci uzleta, došli su mjeseci stagnacije. Došao je tren kad se činilo kao da ću projekt morati obustaviti jer nije bilo love da ga dalje guram. Tad sam sjela i rekla sebi – ‘Okej, hajde prihvati taj glupi posao, iako nije to što želiš i baš si se jednog takvog riješila, ali treba ti to. Treba ti lova.” i tako sam prihvatila prvo jedan posao koji mi se nije sviđao, ali radila sam ga najbolje što sam znala a kasnije i drugi i treći, sve do trenutka dok nisam uspjela pokrenuti vlastitu firmu.

Nisam odustala od projekta, odustala sam od ideje da idem glavom u zid.

Nisu problemi nestali kad sam pokrenula svoj biznis, došli su novi, drugačiji. Došla je i korona i duplo mi otežala prvu godinu poslovanja. Prisilila me da odustanem od prvotne ideje što ću i kako raditi i koje ću usluge pružati u okviru svoje marketing agencije.

Masu puta sam bila ljuta sama na sebe. Masu puta sam puštala jer nije bilo vrijeme i nisu bile povoljne okolnosti. Na masu natječaja nismo prošli jer – država i lopovluk. Bilo je i trenutaka kad sam mislila da ću morati zatvoriti.

Nisam dala da me zgazi, da me slomi niti da me smelje vlastita tvrdoglavost i odlazak u krajnosti. Pustila sam, okrenula se nečem što je u tom trenutku išlo pa makar nije donosilo bog zna kakvu lovu.

I tako i sad puštam svaki put kad ne ide i kad nema naprijed.

Puštam da se stvori vakuum u kojem mogu smisliti nove ideje. Dajem sebi prostora da iskusim nešto novo, da sve doživim iz neke nove perspektive, da me život i ljudi iznenade i da ja samu sebe iznenadim. Jer svaki put kad se odmaknem, shvatim koliko toga mogu, što sve mogu napraviti i kako preko planine ili oko nje postoji put koji ranije nisam vidjela.

Znaš li odustati na vrijeme?

Povjerenje

Pustiti znači imati povjerenja u višu silu, u Boga, u Izvor u Svemir, u… nešto u što vjerujete i predati mu svoj teret kako bi nam pokazao put. Put oko te vražje planine koja nam je toliko boli nanijela i oko koje smo se toliko puta slomili.

Povjerenje također znači spremnost na nešto novo, dobro i vrijedno ili na ono što smo bili napustili u nekom trenu jer tad nije išlo.

Povjerenje znači novi početak.

I oboja nas i naš život novom energijom.

Zato da, “Legendo, ja stalno odlazim.”

Odlazim jer si tako dajem prostor da se vratim jača, bolja, iskusnija i spremna za novo i za uspon preko planine.

Na kraju, nije stvar odustajanja, stvar je ponovnih pokušaja, u pravom trenutku za sve uključene u priču. Kao što Einstein reče – “Ne možeš sve uvijek raditi na isti način i očekivati drugačije rezultate.”

Neki baner