2022. živite svoju istinu

Sukladno okolnostima, sve vrvi od priča kakva je godina iza nas bila prema nama. Smiješno je to pomalo. Pričati kakvo je vrijeme prema nama. I ne promijeniti narativ u možda mnogo logičnijem smjeru. A to je, kakvi smo mi bili prema vremenu iza nas. Prema godini iza nas.

Preživljavanje, okolnosti i percepcija

Svijet, svemir i priroda prolaze svoje preobrazbe. Isto bi trebao i čovjek, a čini se da to nekako ide najteže. Svjedočili smo mnogim promjenama, destrukcijama i obnovama. Rađanje i umiranje jedine su dvije sigurnosti koje imamo. Usuđujem se reći, možda i jedini zakoni postojanja. Ono između, podložno je promjenama i preobrazbama.

Ljudska vrsta, nažalost između ostalog, tu istinu često ignorira i zanemaruje. Bunt prirode i njenih sila, kojima smo ove godine svjedočili, samo su odraz ljudskog nemara. Ljudske ignorancije prema čudu života i prirode u kojoj živimo. Zatočeni u vlastitim psihološkim dramama, zaboravimo na više i moćnije sile. Zaboravimo da možemo biti veliki u metafori. Ali, da smo i dalje, u široj slici, maleni ispod zvijezda.

Ta ljudska ignorancija nije samo prema vanjskim okolnostima, već je i usmjerena prema vlastitim nutrinama. Vjerojatno je zato većinski kolektiv u preživljavačkom načinu življenja. Okolnosti i dalje diktiraju ljudsku percepciju. Istovremeno, odvija se buđenje nekolicine koji sve više shvaćaju da, ustvari, ljudska percepcija diktira okolnosti. Rekavši to, suludo je pričati o tome kakva je godina bila prema nama. Možda godinu čine naše reakcije prema okolnostima. A, možda su te okolnosti posljedica upravo ljudskog kolektivnog stanja svijesti. Stoga, kakvi smo bili prema godini iza nas?

__________________,dakle jesam?

Uvijek kažem, ignorancija i nemar najveće su bolesti današnjice. To kreće, prije svega, od čovjeka prema samom sebi. Postojanje se kod velike većine oslanja na glagole imati i izgledati. Najmanje na ono najbitnije – biti. Postojanje je zaboravilo na bivanje. Ljudi kače identitete na sebe. Identitete koji ih smještaju u svojevrstan zatvor. Zatvor koji ne dopušta promjene koje su temelj razvoja i svega što jest. Kategorije i kalupi. Što je najgore, često se biraju identiteti zbog vanjske prezentacije, a ne iskonskog vlastitog htijenja. Izvor svih nesreća i frustracija. Ljudski kolektiv poistovjećuje se s vanjskim okolnostima u tolikoj mjeri da je čovjek slijep na ono što uistinu jest, a vođen onim što misli da bi trebalo biti.

Neki baner

A, nije li to onda ublažen opis laži? Nude se kič i blještavilo uspjeha ili neuspjeha, titula ili diploma, ostvarenja ili neostvarenja. U međuvremenu, krnja nutrina u bogatstvu kompleksa i neriješenih trauma nikad toliko očajnije nije žudila za pripadanjem. Sukladno tome, imamo i more disfunkcionalnih odnosa. A, kad bi se velikoj većini oduzele vanjske okolnosti i nakačeni identiteti, došlo bi se do tužne istine da ta velika većina i nema baš puno tog za ponuditi. Za sebe ni za druge. Ignorancija pitanja zašto želim to što želim dopušta da se vode lažni i često nesretni životi.

Jedna od najvećih zabluda jest da ćemo se bolje osjećati zbog tuđeg aplauza ili potvrde. Prijatelja, roditelja, okoline. A, sve vrvi primjerima kako isto ne drži vodu.

Ono što si svi možemo poželiti…

Ono što si svi možemo poželiti za vrijeme pred nama  jest više pažnje na ono kako se osjećamo. I, kako se drugi osjećaju zbog nas. Nije li to ono što na kraju i jedino pamtimo? Više svijesti za vlastita unutarnja stanja i htijenja rezultiralo bi promjenom kolektivne svijesti i atmosfere. Ono što si svi možemo poželiti odmah za ovaj trenutak jest svijest da jedino njega imamo. I da se ponašamo sukladno tome. Da shvatimo da odluka kreće iznutra u bilo koje doba godine. Da nismo okovani vremenom. Ni identitetima, kojima pokušavamo zadiviti ne znam ni ja koga.

Ono što si možemo poželiti jest više istine. One vlastite, lišene vanjskih reakcija i utjecaja. Lišene apsurdnih društvenih uvjerenja koja nas bacaju u preživljavanje. Ne življenje. Ono što si svi možemo poželiti jest više vjere u mogućnosti, a ne nemogućnosti. Više inspiracije i motivacije tuđim primjerima.

Manje ljubomore, usporedbe i zajedljivosti. Više suradnje, povezivanja i stvaranja. Više hrabrosti za promjenama. Koje, ako su iskonske unutarnje, nisu uvijek med i mlijeko. Ali, naposljetku budu itekako slatke. Ono što si svi možemo poželiti jest više razumijevanja. Sami za sebe, potom i za druge. Manje kritika, kojih u velikoj većini ima i sam ovaj tekst. A, više usmjerenog laser fokusa na ono dobro.

„Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda“

Sa sviješću da smo maleni, živimo veliko ispod zvijezda. Nemojmo se uveličavati u ropstvu vlastitih psiholoških drama. Nemojmo kriviti vrijeme ni okolnosti za ono čemu  svjedočimo u vlastitom životu. Obratimo više pozornosti na osobnu svijest i percepciju nas, i svega oko nas. Vrijeme je uvijek prema nama dobro.

Dok god imamo mogućnost pričati o njemu. Dok god smo živi. Kakvi ćemo mi biti prema vremenu, to je sloboda izbora svakog od nas. Kako se osjećamo, diktira naše ponašanje. Tko to shvati i zagrli, nema puno prostora ni mogućnosti da živi tuđe istine. Istovremeno, ima svu slobodu da živi svoju.

Neki baner