Stojim ispred svoje zgrade, dok se potoci suza slijevaju niz moje obraze. Ruke se ne prestaju tresti. Ključ kao da ne želi u ključaonicu. Ovaj privjesak što visi na ključevima, i miluje moj dlan je jedino što mi je ostalo od tebe. Isfrustrirana držim pogled prikovan na zemlju, jer ako dignem glavu uspomene će me pokositi nižući se kao da su na pokretnoj traci.
Baš na ovom mjestu smo se sakrili od kiše. Mokri do gole kože, promrzli. Grijali jedno drugo pribijajući se što bliže. Nije se znalo gdje završavam ja, a gdje počinješ ti. Bili smo dva tijela, a opet jedno. U desnom ćošku, dok sam drhtala od straha zbog pasa lutalica od kojih si me spasio, rekao si mi da se ne bojim, da si tu i da ćeš uvijek biti. A gdje si sad? Lijevo, tamo preko puta, si mi rekao da si pronašao smisao života u mojim očima. A tu ispred, kad smo sjedili na ovom zidiću, šapnuo si mi kako ću pisati knjigu o smislu života, gdje ćeš ti dobiti glavnu ulogu.
Otvarajući vrata haustora, osjetila sam neopisiv umor. Od svega. Osjećaja, razmišljanja.. Željela sam se jednostavno isključiti. Međutim, srce i mozak su odlučili drugačije, a ja sam njihov rob i ne mogu da se protivim. Ne sviđa mi se ova njihova saradnja, previše je štetna. Iznova pokreću film uspomena, čak je i crno-bijel. Kako neukusno.
Deset stepenica do prvog sprata, deset slatkih malih laži. Kao da te sad vidim kako skačeš na svaku od njih i veselo mašeš rukama. Čujem naš smijeh. Tako je glasan. Mislim da ga svi mogu čuti.
Na prvoj si mi rekao da sam u pustinji žena, tvoja kap vode. Kao da baš sad u zraku lebdi tvoj baršunasti glas dok izgovaraš to, a ja kupim te djeliće i slažem u prazne dijelove sebe. Trnci prolaze kroz mene. Osjećala sam se kao da sanjam. Prostorija igra oko mene kao zemlja pred cunami. Poplavljena lijepim riječima uništenih djelima. Nemam vremena da provjerim čuju li se otkucaji umrlog srca i klecanje koljenja, pa hrabro zakoračim na sljedeću.
Na drugoj si rekao da sam u okeanu tuge, tvoje more sreće. A ja sam se pored tebe, ne samo tad, već uvijek, osjećala kao najsretnija djevojčica na svijetu. Sreća je bila moj alter ego. Najbolja prijateljica od koje se nisam odvajala, nikada. Smetnula sam činjenicu da pati od disocijativnog poremećaja ličnosti i da joj je drugi identitet tuga koji se manifestuje kroz bol i suze.
Na trećoj si se zamislio, proučavao moje lice i onda uz osmijeh, siguran u sebe, tihim glasom prozborio: “Od toliko carstava i princeza ovo tvoje malo mi se najviše svidjelo. Ja sam tvoj vitez koji samo tebe brani.“ Išla sam za tobom i smijala se kao malo dijete. Slatko. Nevino. Doticala oblake. Imala sam osjećaj da će mi srce pući od toliko ljubavi, sreće, radosti. Nisam mogla da vjerujem da je sve ovo moguće. Ovakvi muškarci ni u romanima nisu postojali. Divila sam se toj močnoj ljubavnoj sili i njenom umijeću da srce uzme pod svoje.
Na četvrtoj si pružio ruku, poljubio ju i privukao me sebi u zagrljaj. Šapnuo si: „Želim da tvoje ruke budu moji okovi, a moje tebi kavez koji će te štiti od svega lošeg na ovom svijetu.“ Nisi znao da me ništa loše nije moglo dotaći kad si mi bio prva misao i osmijeh uz jutarnju kafu. Inspiracija. I svaki udah koji sam disala. Onda si me pritisnuo uza zid i poljubio snažno i nježno u isto vrijeme. Tako da nisam znala kojem svijetu pripadam. Ovozemaljski Raj.
Pa si se popeo na petu stepenicu, evo ovdje gdje sad stojim. Baš tu, rekao: „Opijaju me tvoje usne bolje od ijednog vina koje sam probao.“ A ja opijena tvojim očima nisam znala ništa reći. Zaboravila bih i disati da sam mogla.
Šesta je značila dug, strastven poljubac.
Na sedmoj si mi rekao: „ Ogromnim slovima sam tetovirao tvoje ime na srcu!“ Nikad nisam voljela one koji plaču u momentima kada treba da lebde na krilima sreće, ali tek sad sam ih razumjela. Oči suzama sprovode ljubav i olakšanje koje osjećaš u sebi. Jednostavno kad se otopi strah u tebi i rodi sigurnost, ne možeš ništa drugo nego zaplakati. I plakala sam. Ja, koja nikad nisam. Jer sam bila sigurna da te volim i da me voliš. Šta ako sam se pošteno zeznula?! Da nisam, ne bih sad ovdje vodila teške bitke s uspomenama. Moram dalje.
Osma je vrištala na sve druge, jer si na njoj uzviknuo: “Čujte me svi, ona je moja. Ja imam cijeli svijet.” Sredovječne žene su ljubomorno uzdisale. Neki su se samo smiješili, neki negodovali buku i mrštili se, a nekih jednostavno nije bilo briga. Još dvije stepenice, dvije bitke. Najradije bih ih preskočila, da što prije dođem do jastuka, sakrijem lice i prespavam ostatak života.
Deveta mi je posebna. Tu, naslonjena na zid, dok su nam se dodirivala čela, tiho si rekao da nisam svjesna koliko me voliš.
A na desetoj si me uzeo u naručje, ponio ka vratima mog stana, i prošaputao da držiš cijelu planetu.
Čudno je kako u jednom trenutku možeš biti najsretniji čovjek na svijetu, a već u sljedećem, na istom mjestu, živi mrtvac koji postoji i ne postoji. Ugušen bolom i suzama. Zakopan strahom i tugom. Otvaranje vrata bilo je kobno. Nagazna mina aktivirana, svjedočim komadanju duše. Sjećanje me držalo na nišanu spremno povući okidač. I kroz suzne oči, vidjela sam te u svakom ćošku. Prostorijom je odzvanjao tvoj glas, smijeh, pjevanje…
Desno,crvene cipelice su usamljeno cviljele pored praznog mjesta gdje su nekad stajale tvoje crne, i nježno se milovale. Na polici su falile crvene starke zbog kojih sam te toliko zezala. Crvena je ženska boja, govorila sam. “Tvoja orijentacija mi je uvijek bila sumnjiva, znala sam da si peder.” zadirkivala sam. “Ajde, mala djevojčice, našminkaj se.”- plazila sam ti po živcima, a ti si se smješkao. Nije ti smetalo, nisi poludio… U kuhinji si, spremajući doručak, pjevušio All of me.
Rukama hvatao palačinku u zraku jer tavom nisi znao. Poslije si puhao u crvene prste. Uvijek sam te gledala i zamišljala kako ta palačinka završi na lusteru kad ga izbaciš u zrak. Ipak, najdraži su mi bili oni s licem. Oči od jagoda i usta od šlaga. Znao si šta volim. Uvijek jesi. Tako si živ dok se prisjećam. Za nekoliko minuta neću moći odvojiti iluziju od stvarnosti. Koji je to level pogubljenosti?!
U sobi do plesao si striptiz samo za moje oči. Dugme po dugme, lagano, otkrivao si nage grudi. Košuljom vrtio u zraku i bacio se pored mene na krevet. Zagrlio me i dok bi mi se prsti gubili u tvojoj kosi, zaspali bi. Odjeveni, zajedno, dočekivali jutra zagrljeni i sretni…
Bacila sam se na trosjed. Nisam mogla više plakati. Otupila sam od praznine. Sve me boljelo, jako. Ovdje sam na tvom krilu zaspala, sigurna da su mi se ostvarili dječji snovi o princu koji me spašava. Noćne more su te mrzile, jer su pored tebe one bile samo pojam. Bila sam sigurna, neustrašiva.
U fotelji, preko puta mene si zaspao čekajući me. Nikad ti nisam rekla kako sam se osjećala kada sam te našla. Možda sam trebala. Gledajući te spokojnog u svijetu snova, željela sam da sam u njima. Bila sam neizmjerno sretna što te imam takvog kakav jesi. Neponovljiv.
I konačno, klonula sam. Dio po dio gasio se, nestajao si. Umor te brisao i slao me u neko mirnije mjesto.
Pitam se šta mi donosi sutrašnji dan. Zapravo današnji, ili kad god se probudim iz ove noćne more s uhodama zastrašujuće šokantnih i bolnih lica u glavnim ulogama. Poželjela sam laku noć nikome i sklupčana na trosjedu, zaspala.
Prazna ja, prazan stan. Savršenstvo života koje nikome ne bih poželjela.
Muamera Habibovic
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
