Ljudi ponekad spale mostove prema nama jer im tako u tom trenu odgovara. Ali onda, kad prođe neko vrijeme i dogodi se život, razlozi zbog kojih su mostove porušili, ljudi koje su odabrali umjesto nas i učinili ih svojim prioritetom, napuste njihov svijet i tad od nas očekuju da budemo tu, da im dobacimo neki pojas za spašavanje.
Svi smo to doživjeli, svi smo to iskusili. Svi smo nekome barem jednom skliznuli s liste prioriteta iako nismo takav tretman zaslužili. I ne, to se ne događa samo u situacijama kad bezuvjetno dajemo pa nas ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Niti mislim na situacije kad ti se netko ne javi par dana. Govorim o situacijama kad ljudi naprosto nestanu, ispare iz tvog svijeta ili da bolje sročim, izbace te iz svog.
Na kraju se čujete samo za rođendane i blagdane, ako i tada.
Povratnici pokajnici
Prođe godina, možda dvije, možda i pet i tad se pojave, kao grom iz vedra neba, s nekom nevinom porukom, poput “Baš sam te se danas sjetila” ili “U gradu sam cijeli tjedan, mogli bi na kavu.”
Mogli bi, ali vjerojatno nećemo. Jer mi više nismo to što smo bili, nekad davno. Prije no što si odlučio / la da ti iz nekog razloga niti trebam, niti me želiš u svom svijetu. Nije čak važan ni razlog. Nije važno ni što ti je žao, jer u mom umu ti si osoba koja mi je jednom okrenula leđa bez objašnjenja i otišla. Hvala, ali ta lekcija je već naučena i nemam potrebe ponavljati.
Takav je moj stav, iako se znalo dogoditi da bih se susrela s nekim ljudima i da bi popili tu kavu, ali u situacijama kad nisu spalili mostove, kad smo se nekako prirodno udaljili jer se znamo iz đačkih dana ili s nekog davnog posla. Ali kad bi netko jednostavno preko noći zaboravio da postojim, zašto bih tu osobu više puštala u svoj svijet?
Mi nismo prijatelji, a pitanje se postavlja jesmo li to ikada i bili?
Spaljeni mostovi
Jesam li i sama palila mostove? Naravno da jesam. Ali, ne zato što mi se nije dalo družiti ili zato što bi se zaljubila pa kao mnogi kad se zatreskaju i izgube dodir sa stvarnosti, ignorirala ljude koji su mi do jučer bili centar, već zato što je netko zaslužio da se mostovi spale. Zato što je tako bilo bolje, zdravije i ispravno, po oboje.
Jesam li ikad žalila zbog porušenih mostova? I ne baš. Osoba sam koja nema problem s isprikama kad pogriješi, koja ima empatije i razumijevanja za tuđe potrebe i emocije. Svi smo mi samo ljudi, imamo svoje želje, strahove, tuge i nadanja i to treba imati na umu. Svi možemo imati težak dan i imamo pravo na to.
Ali moje razumijevanje prestaje u trenutku kad vidim da ga s druge strane nema. I da se osoba javlja jer joj je dosadno ili samo nešto treba, bez pravog, iskrenog interesa za naš odnos i za mene, kao osobu. Razumijevanje se istopi i ostane samo ona ljudskost u kojoj na ljubazan način stanem iza imaginarne crte koju sam povukla i preko koje taj netko više ne može.
Niti puštam u svoj svijet, niti me pogađaju riječi i postupci, jer taj odnos za mene više nema težine, nema vrijednosti.
Bilo da se radi o ‘prijateljima’ koji su samo dobro glumili dok su imali manevarskog prostora. Bilo da se radi o familijarnim odnosima, gdje nas osim prezimena i zajedničkih predaka ne veže baš ništa. Bilo da se radi o ‘ljubavima’ koje to nikad nisu postale.
Nemam potrebe glumiti da smo bliski, da smo nešto kada to odavno nismo ili nikad zapravo nismo ni bili.
Ljubazno i s odstojanjem
I ne, nisam zagovornik bijesnih ispada, uvreda koje ljudi sipaju na račun tih nesretnih povratnika koji se nekako ponovno pokušavaju izboriti za mjesto u vašem svijetu. Ja sam za metodu – ljubazna ali na odstojanju.
Taj netko pošalje poruku za Božić “Sve najbolje, želim ti……. srca, puse, mali svjetleći borići i zvjezdice i raspjevani Deda Mrazevi”
“Hvala također, sve najbolje želim.” – i to je sve. I to ako je taj netko uspio dovoljno dugo poživjeti u mom imeniku pa da još uvijek znam o kome se radi. Ponekad poruke dolaze s davno obrisanih brojeva, pa samo odgovorim s Hvala. Ponekad se jave oni kojima nemam potrebu ni hvala napisati, ali ljubazno ih otpravim.
I to radim zbog sebe, ne zbog njih, jer sama sa sobom želim uvijek biti na dobrom mjestu.
Histerije, uvrede, vrištanja na telefon i onaj “Što ti sad hoćeš??” ton ili još bolje “Što ti misliš tko si ti???” sa mnom nikad nisu rezonirali. Ma koliko da nas je netko možda povrijedio, mi trebamo misliti na sebe i ne dozvoliti da nam se dogodi da nas netko tako izbaci iz ravnoteže. Biti u redu sa sobom je znati kada i prema kome pokazati emociju. I kada jednostavno pustiti, ne reagirati, ljubazno okončati priču.
Oprostiti ali ne i zaboraviti
To se zove zrelost. To se zove oprostiti ali ne zaboraviti. To se zove kultura. I to za mene znači biti dama, žena visoke vrijednosti, sama sebi i u svojim očima.
“Javit ćeš se ti kad tad pa ću ti vratiti milo za drago.” nije nešto što bi nam ikad trebao biti motiv, jer to znači da robujemo zamjeranju. Što vrijedi ako se javi kad to javljanje dolazi puno prekasno? I čemu neko tjeranje pravde? Čemu držanje moralnih govora kad ta osoba ionako dobro zna da je pogriješila, ali eto barem je iskazala neko pokajanje iz kojih god razloga, pa mi ne moramo biti bezobrazni. Vratiti je u svoj život možda ne, ali vraćati milo za drago, to je samo nisko.
Oprostiš ako imaš što opraštati, okreneš novi list i ideš dalje.
Po meni pokajnici nisu toliko loši, samo možda imaju malo naheren pogled na svijet. Mnogo gori su oni koji te povrijede namjerno pa te izbjegavaju k’o kugu. Kao da je zapravo to što su te povrijedili tvoja krivica. Kao da si zapravo ti povrijedio / la njih.
Takvi ne zaslužuju ni ono spomenuto hvala, već samo delete & forget.
Upamtite, najveću odgovornost imate prema vlastitom srcu. Oni koji ga nisu cijenili, oni su ti koji gube, ili su već izgubili.
S ljubavlju,
M.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com