Privio sam je uz sebe i ponio nazad prema kuriji. Čvrsto se stisla uz mene, uživajući u otkucajima naših srca. Mene je sve to zbunjivalo ali shvatio sam da je to nešto na što ne mogu niti želim utjecati.
„Mogao bi sada probati poletjeti.“ – šapnula mi je.
Spustio sam pogled prema njoj a ona me hrabrila smiješkom. Stigli smo do ruba šume i ja sam sklopio oči, uvjeren da se ništa neće dogoditi, no u tom trenu stopala su mi se odvojila od tla i jurnuli smo prema oblacima. Neko sam vrijeme još tako žmirio dok smo jurili uvis a tad se ona istrgla iz mog zagrljaja i počela padati. Naglo sam otvorio oči i jurnuo za njom, ispružio sam ruku da je uhvatim, ali ona je napravila ludu piruetu i jurnula prema gore, prema oblacima. Čuo sam njen smijeh između struje zraka kroz koju smo jurili. Poletio sam za njom. Prevrtali smo se poput listova što ih nosi vjetar, kližući glatko između oblaka, onako kako tijela klize u vodi. Sve mi se to činilo poput sna. Ali zašto bi pobogu netko meni darovao tako lijep san?
„Jer ti nisi kriv što si postao vampir. Nisi to odabralo, dogodilo se. Nisi kriv što si žeđao za krvlju, niti što si postao grabežljivac, tako je to posvuda u prirodi. Puma lovi da bi preživjela, lav lovi da bi preživio, čovjek lovi da bi preživio… i ti si lovio da bi preživio. Ljudi kao vrsta nisu vrjedniji od drugih, samo su inteligentniji, ali među njima postoje najveća zla.“ – rekla mi je kad smo se iznova našli na njenom balkonu. Iz prizemlja su dopirali zvuci koraka, lupkanja tanjurima i smijeh. Osjetio se miris kave i svježe ispečena kruha. Poželio sam ga okusiti ali istovremeno moja se vampirska narav toga grozila, jer u meni nije zamrla, samo ju je iznenadna pojava ljudskosti potisnula duboko.
„Hvala ti što me tješiš, ali nema opravdanja za gadosti koje sam radio. Ubijao sam bića s dušom. Zbog toga ljudi jesu bolji, zbog toga vrijede. Ti nisi u potpunosti čovjek pa te to toliko ne dira, ali mene moja savjest proždire, sada kad mi vraćaš ljudskost još i više. To je toliko bolna tjeskoba koja navire u valovima i zapljuskuje me uvijek iznova i postaje sve jača. Jednom će me slomiti.“
„Ništa te neće slomiti. Ta tjeskoba koju osjećaš minut će, ja ću ti u tome pomoći.“ – prošaptala je stavivši mi svoju desnu ruku na prsa. U tom trenu mogao sam se zakleti da su sitne crvenkaste iskrice proletjele iz njena dlana i uletjele u moja prsa. Osjetio sam smirujuć povjetarac što mi je prostrujio tijelom i ona se tupa bol počela gubiti.
„Bolje?“ – gledala me vrckavo.
„Puno bolje… ali što si to… što si to pobogu sad uradila?“ – gledao sam je sav u čudu.
„To nek bude moja mala tajna, glavno da se sad osjećaš bolje. Idi sad i dođi mi u suton. Moram se pripremiti za nastavu. Danas počinje. Znaš već nova škola, novi ljudi… sve novo.“ – uzdahnula je i poljubila me nježno u obraz.
„I ne brini poneke zgodne sposobnosti ostaju ti i kad si mi kilometrima udaljen.“ – doviknula je ulazeći već u sobu i nestajući u kupaonici.
Začuo sam ponovno žamor vode a tren zatim i ono simpatično: „Auu.“ I shvatio sam da se ponovno susrela s malim, zelenim češljićem. Smiješak mi se razvukao licem i opazio sam da mi se koža čudno ljeska. Ostala je ljudske boje. Nije joj se vratilo mrtvačko blijedilo niti je sivjela pod udarom sunčevih zraka kao što bi se to inače dešavalo. Stao sam na balkonsku ogradu i vinuo se u zrak, shvativši da je let nešto na što se vampir, tj. čovjek lako može naviknuti. Jurio sam tako iznad doline i gledao u smjeru grada.
Shvatio sam zašto se to događa, zašto sam postao sličniji ljudskom biću iako sam u suštini ostao vampir. Ona me trebala da je pratim posvuda i danju i noću. A jedan bljedunjavi stvor poput mene ne bi to baš mogao. Tj. možda i bi ali bih svakako uvijek ostao zamijećen. Ovako darovala mi je prirodnu mimikriju koja mi se zaista sviđala, a sviđalo mi se i što mi je darovala neke svoje nadljudske sposobnosti.
„Pa tko pobogu ne bi volio leeeeeeeeeeeetjeeeeeeeeeetiiiiiiiii.“ – vrisnuo sam u visinama i glas mi je odjeknuo kroz oblake. Malo sam tako ludovao, osjećajući se zvrkasto poput nekog mladića, kao da su sva ona stoljeća u kojima sam mučio i ubijao nevine ljude jednostavno nestala, kao da sam zaista opet postao čovjek. A onda sam se pribrao, shvativši da se ispod mene pruža grad i da se sve ovo događa s razlogom i da bih se trebao smiriti, pustiti taj neobični adrenalin, taj miks ljudske ludosti i vampirske neobuzdane snage, da se u meni utiša. Spustio sam se na krov hotela i promotrio svijet oko sebe. Upijao sam sunčeve zrake koje mi nimalo nisu smetale. Nisam od njih više osjećao slabost, niti su mi se oči mutile od njihova bljeska.
U nekoliko skokova, bio sam točno na balkonu vlastita apartmana. Prozor je i dalje bio otvoren, baš onako kako sam ga ostavio, što je bio znak da sobarice nisu još ulazile. Uvukao sam se lako i otišao preodjenuti, no ušavši u kupaonicu protrnuo sam od nekog straha… ne, ne straha već zbunjenosti. Iz ogledala me promatrao moj dvojnik, ali moj ljudski dvojnik, tamnosmeđih očiju i rumenih obraza, kosa mu se zlatila u svojim medeno kestenjastim nijansama a koža… presijavala se ružičastim sjajem. Tek zatim sam shvatio da sam to sada ja… izgledao sam daleko bolje no inače i val taštine me oblio. Zadržao sam vampirsko držanje i savršene crte lica, savršenu građu tijela a dobio sam na dar ljudsku ljupkost i sjaj kojim su prštala posve živa bića.
Srce mi je i dalje kucalo i krv ključala u venama. Shvatio sam da joj nisam dovoljno daleko da bi se to izgubilo a opet bio sam previše daleko i falila mi je njena malena, zvrkasta pojava.
Sjeo sam na rub kreveta, previše osupnut svime što mi se dogodilo, svime što se i dalje događa. Promotrio sam svoje ruke, svoju kožu, žilu kucavicu na zapešću. Osluškivao sam zvuk vlastite krvi što je jurila mojim tijelom i svoje srce… taj zvuk toliko me fascinirao da me ostavljao bez daha.
U to su se otvorila glavna vrata apartmana i začuo sam hihot sobarica dok su dnevnim boravkom vukle usisavače i raspravljale o nekom novom djelatniku hotela. Očito je na njih ostavio snažan dojam a ja sam poželio na njima isprobati svoj novostečeni, „vampirsko-ljudski šarm“. Bilo mi je to toliko smiješno da sam s najširim osmijehom na svijetu izašao iz spavaće sobe u dnevni boravak. Obje su se ukipile na mjestu spazivši me i obje su se zarumenjele poput dva, slatka tulipana.
„Oprostite na smetnji gospodine Sinclaire, nismo znale da ste ovdje, nije bilo nikakve oznake na vratima.“ – progovorila je tanašnim glasom ona meni udaljenija i zaputila se prema izlazu.
„Sve u redu djevojke, samo vi radite i ne dajte se smesti.“ – odvratio sam i posegnuo za telefonom.
„Molim Vas kavu i kroasan, a može i sok od svježe naranče.“ – prozborio sam kad mi se javio netko na recepciji.
„Odmah gospodine Sinclaire.“ – veza se prekinula.
„Koliko je sati?“ – upitao sam, okrenuvši se sad prpošnoj, riđokosoj sobarici što mi je stajala bliže i krpicom brisala stolić do mene.
„Pola 11 gospodine.“ – prošaputala je i odmah se iznova zarumenjela.
‘Ajme kako je zgodan, gdje li rastu takvi, da si jednog uberem.’ – čuo sam njene misli a tek pokoji tren zatim netko je već kuckao o vrata apartmana.
„Samo naprijed.“ – doviknuo sam i promotrio kolica koja su skliznula u moj dnevni boravak, a za njima i lakaj koji me imao poslužiti.
„Vaš doručak gospodine.“ – prozborio je važno i promotrio me zbunjeno. Očito sam se od jučer podosta promijenio. Ta me misao itekako veselila. Prišao sam mu i utisnuo mu koju stoticu u dlan.
„Ohh hvala Vam gospodine Sinclaire.“ – zamucao je iznenađeno i stao mi posluživati doručak na stolu lijevo od nas.
Osmjehnuo sam mu se i veselo sjeo za stol. Miris kave potpuno me izluđivao i posegnuo sam za njom halapljivo. Iskapio sam je u jednom potezu i promotrio zbunjena lica oko sebe.
„Odlična je. Već zaista dugo nisam pio ovako dobru kavu.“ – ispalio sam kao iz topa i pokazao prstom da mi ulije još. Nakon toga stao sam otpijati polako kako ih ne bih iznova šokirao no kroasan sam smazao u jednom zalogaju, kao i sok od naranče. Nisu baš više na mene obraćali pažnju, misleći da sam samo užasno gladan, ipak sam jučer doživio gadnu nesreću. Barem je ta verzija priče njima bila poznata. Lakaj mi je poslužio još koji kroasan i nekoliko puta dolio sok. Previše su ga okupirale stotice koje je dobio da bi promatrao mene kako malo previše uživam u običnom soku od naranče.
Nakon obilna doručka, barem obilna po njihovom mišljenju kliznuo sam nazad u spavaću sobu i izvukao traperice i polo majicu iz ladica ormara. Nisam imao blagog pojma kad ih je i tko ovdje složio ali božanstveno su mirisale, kao i sokne koje sam izvukao iz ladice niže. Shvatio sam da malo previše u ovome uživam, negdje mora biti granica. Želio sam se uvjeriti imam li koju ljudsku slabost. Pojurio sam u kupaonicu, zatvorio za sobom vrata i potražio žilet. Prošao sam njime cijelom dužinom ruke ali ništa se nije dogodilo. Zatim sam to isto ponovio svojim noktom ali ponovno je koža ostala neprobojna. Vratila mi je ljudskost, tj. barem njen veliki dio ali pojačala je moju vampirsku stranu. Ostao sam zapanjen.
Vratio sam se u sobu i bacio pogled na sat pokraj kreveta. Podne. Bilo je vrijeme da se sjatim u hotelski restoran i dočekam Dimitrovića. Trebao je to biti ležeran susret, barem sam ga ja tako zamislio, no kad sam nedugo nakon toga ušetao u restoran, Dimitrović me dočekao u najskupljem odijelu koje je valjda imao i zagledao se u mene potpuno zbunjen.
„Malo sam isprobao hotelski solarij i otišao sam na neke masaže.“ – slagao sam i pružio mu ruku.
„Pa drago mi je da se osjećate i izgledate bolje.“- uzvratio mi je brzo, lecnuvši se kad je osjetio da su mi ruke vidno toplije no jučer, ali smirio se za tili čas i sjeli smo za stol.
„Želio sam Vam se ovim ručkom zahvaliti za barem djelić ljubaznosti koje ste mi jučer učinili.“ – izgovorio sam i dobro ga promotrio. Minuo mu je prvotni šok od moje vidno izmijenjene pojave i zadovoljno se smješkao, pokazujući svima pa i sam sebi koliko si je silno važan. Doimao se kao silno dobar čovjek, veseo i razdragan. Volio je novac i to nije skrivao, ali takvi su valjda bili svi bankari.
„Ništa, ništa gospodine Sinclaire. Bilo nam je svima to silno zadovoljstvo.“ – odgovorio mi je u ime svoje banke. Osmjehnuo sam se i prihvatio vinsku kartu koju mi je pružio konobar. Malo sam je promotrio i onda progovorio:
„Ma tko šiša vino, dajte nam bocu najboljeg šampanjca. Danas nazdravljamo novim prijateljima.“ – konobar je samo namignuo glavom i zaputio se prema baru a Dimitrović se sav ožario od radosti. Uskoro smo i naručili; jastoga, kojekakve malene kanape sendviče i milijun čudesa. Dimitrović je uživao u svakom zalogaju ali uživao sam i ja. Znao sam da se sva ta hrana rastapa u prah čim klizne niz moje grlo ali nisam za to mario. Okusi su bili božanstveni.
Podijelio sam s Dimitrovićem želju da ovdje negdje kupim veliko zemljište i izgradim kuću. Želio sam se uklopiti. Znao sam da Angie moram pružiti što normalniji život. A nisam mogao vječno živjeti u hotelu. Također sam želio raditi… hmm ali što? I tad mi je sinulo, mogao bih se zaposliti kao profesor povijesti u gradskoj gimnaziji. Tako bih tijekom dana Angie mogao biti blizu a da naše druženje nikome ne bude sumnjivo. I tu sam želju podijelio s Dimitrovićem, koji mi je tijekom objeda rekao da mu je ime Theo, ali meni je ta njegova pojava bila nekako nepoveziva s tim imenom pa sam ga u glavi urezao kao Dimitrovića i ništa više.
Rekao je da bi se to sve moglo srediti i to vrlo brzo. Znao sam da mi prijateljstvo s njim može samo koristiti, bilo je očito da je u ovome gradu bio jedna od najutjecajnijih osoba a ja sam mu očito dobro sjeo. Valjalo je to iskoristiti. Znao sam da mu mirišu i moji silni milijuni a kad sam s njim podijelio kako bih sav svoj novac želio preliti na ovaj račun i kako bih volio da nekim mojim imanjima upravlja netko stručan, netko tko se dobro razumije u novac ponovno se sav ozario i znao sam da sam pogodio u zlatnu žilu.
Obećao mi je da će tijekom dana već imati riješeno pitanje zemljišta i mojeg namještenja u lokalnu gimnaziju. I nisam imao razloga u njega sumnjati. Nije me čak ni zapitkivao kako netko poput mene, s tolikim novcem želi raditi kao običan profesor, ali shvatio sam osluškujući mu misli da to uzima kao jedan od onih bogataških hirova na koje je često nailazio. Nije ga bilo briga ni zašto sam se odlučio zadržati ovdje u provinciji. Negdje je u kutku svoga uma zaključio da se to njega ne tiče. Bio sam mu na tome silno zahvalan. Ubrzo smo se razišli i vratio sam se u svoj apartman.
To be continued…
Marija Klasiček
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com