Poznajem jedan par. Zajedno su već skoro 20 godina. Prekrasne osobe, vesele, uvijek raspoložene, uvijek spremne saslušati i pomoći. Posjeduju vlastitu nekretninu, imaju dobre poslove, fakultetsko obrazovanje. Sve je onako kako društvo danas definira savršenstvo. Osim jedne sitnice. Nemaju dijete.
Zastanimo ovdje na trenutak. Jeste li osjetili trunčicu sažaljenja sada? Pomislili kako je savršenstvo uprljano tim jednim detaljem? Kako bi sigurno imali još sretnije i ispunjenije živote kada bi kroz njih trčalo malo slatko djetešce?
Priznajte da jeste.
A obratite pažnju što će se sa vašim osjećajima dogoditi, kada kažem da oni ne žele dijete. O da, mnoge je ovo vrlo neugodno iznenadilo. Jer tko normalan ne bi želio dijete, zar ne? Tome nas društvo uči. Odrasteš, završiš nekakvu školu, zaposliš se, vjenčaš, imaš djecu, odeš u mirovinu, čuvaš unučad, umreš. I to je to. Normala. Mediokritet. Društvo ne prihvaća različitost. Jednoličnost i ukalupljenost su danas na cijeni.
Vratimo se na naš par. Što da je situacija malo drugačija? Recimo, da žele dijete ali ga ne mogu imati? Oh, koja tužna sudbina! Jadni i siroti, puni smo sažaljenja. Predlažemo usvajanja, pa čak i medicinski potpomognutu oplodnju, iako se to u našoj srednjovjekovnoj državi mnogima baš i ne sviđa. Ali eto, ljudi pate, šteta je da nemaju dijete, pa makar i tako, jelda? Sažaljivo odmahujemo glavom i uzdišemo, jer tužno je to. Ne mogu se, jadni, ukalupiti i biti normalni i obični. Uvijek će ih svi gledati kao onaj par koji ne može imati djecu.
No, promijenimo priču još jednom. Recimo da naš savršeni par čine – dva muškarca. I da smatraju kako njihovom skladnom životu zaista nedostaje jedno slatko djetešce. Jer znaju da mu mogu pružiti sve, od financijske stabilnosti do emocionalne sigurnosti i beskrajne ljubavi.
Sada neki, a bojim se i većina, više ne osjećaju ništa lijepo.
Zavirite u svoju nutrinu i upitajte se što se zapravo promijenilo od početka ove priče? Nisu li to i dalje one dvije iste osobe, sretne i situirane? Nemaju li i dalje sve uvjete za pružiti topao dom jednom tužnom i napuštenom djetetu? Zar tom djetetu neće biti bolje u zagrljaju osoba koje ga vole, nego samom u domu za nezbrinutu djecu?
Jesu li nas zastarjele društvene norme toliko obuzele da zbog njih gubimo ljudskost? Da nestaje ono najbolje u nama? Želja da pomognemo, nesebičnost, razmišljanje vlastitom glavom, uživanje u tuđoj sreći? Zar se toliko malo brinemo za dobrobit generacija koje dolaze? Što im pokazujemo svojim primjerom? Gdje je nestala ljudskost? I zašto je, zaboga, toliko bitno što će drugi reći???
A znate što je najtužnije?
Neće reći ništa. Jer i sami žive u istom košmaru kao i vi, strahujući od osude. A samo žele biti ljudska bića…
I za kraj, zapitajte se koliko puta tijekom ove priče ste promijenili mišljenje o našem paru. I što to govori o vama kao osobi.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
