Hm često ljudi mjere količine… količinu nečega. Iz svoje ograničene ljudske perspektive, i količinu ljubavi. Oduvijek sam se pitala zašto je sve ljudsko tako mjerljivo pa i ljubav… poštovanje i dostojanstvo. I sve ono što ne možeš kupiti, ipak je procjenjivo. Kome?
Ljudima kojima možeš izmjeriti cijenu poštenja ili morala…netko je spreman sve to prodati po nekoj cijeni. Ok, tu kategoriju ne mogu razumjeti ali je prihvaćam i ne osuđujem njeno postojanje. Jer svatko ima svoju priču i razloge zašto nešto njegovo ima rasprodaju, akciju, popuste ili cijenu.
Pitam se što je u ljudskom odnosu koji je intenzivan i dubok da dođe do trošenja, pa ti osoba koja je bila cijeli tvoj svijet nakon nekog vremena postaje nepodnošljiva, i jednostavno te počinje živcirati gesta, način na koji miče ruku, jede, mljacka, idu ti na živce hobiji njeni koje si do jučer podržavao i divio im se… i sad ti je nepodnošljiv i način na koji uzima kisik. Niste se posvađali niste se vrijeđali, nemaš ništa opipljivo za što bi se ulovio kao logičan razlog navedenog. Ali eto događa se s vremenom trajanja. A nije istekao rok.
Nigdje ne piše do kad traje.
Na prvu pitaš sebe, pa pitaš njega ali nema odgovora koji bi donio rješenje. Rješenje koje je jedino moguće je da više nema emocija koje će biti pokretač zadovoljstva odnosom. Jer emocija je jebeno ljudska i stvarna i daje ti sigurne znakove života nečega. I šta ćeš sad s tim?
Ne možeš živjeti sa tolikom frustracijom na dnevnoj bazi.
Imaš hrpetinu upitnika iza kojih su nekad bili osjećaji koji su se razvili do neke faze i krenuli silaznom putanjom do “lokacije ničega”. Tada ti ostaje jedino slobodna volja. Ništa drugo nemaš sto bi dao. Jer ljudsko se potrošilo… tada možeš odlučiti odustati i otići ili odlučno pristati bez obzira na sve, ustrajati u odnosu. Problem koji tada nastaje je kalkulacija u obliku pitanja zašto bi, ima li smisla. A to samo ti možeš izračunati. Ako tebi vrijedi, ustraj. Isto je i s novcem. Pruža zadovoljstvo, smatraš ga samo sredstvom plaćanja, i tako je dok te ispunja ono što njim možeš kupiti, ali s vremenom se potroši i on i zadovoljstvo kupljenim ili kupovine.
Na kraju ipak ostaješ sam sa svojom odlukom što ti je važno i za što se želiš boriti. I izboriti. Bitke su to koje dobiju uporni. Ma koliko dosadni bili. 🙂
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.
