Danas ja, sutra ti, c’est la vie

Krug života i to onaj u kojem baš ništa nije slučajno.

Sjedim jučer u mostarskom Rebels pubu i razmišljam o krugu života kojeg još nisam dokučila. Ni po čemu se taj dan nije činio poseban dok nisam srela Livija na ulici. Livi je umjetnik koji danas prodaje antikvitete na ulici, dok je u vrijeme Jugoslavije radio na dugometražnim filmovima u Beogradu. Ono što me kod tog umjetnika oduvijek uvelike fasciniralo je da se s takvom žestinom i hrabrošću usudio portretirati tadašnje izgubljene generacije u borbi s ideološkim silama kojima se i sam dugo odupirao.

Mostarci ga danas bez ikakve milosti nazivaju propalim filmašem koji zalijeva cvijeće i prodaje starudiju na ulici. Po svemu sudeći on se ne obazire na gradske priče jer njegovu dušu svakako ispunjavaju sitnice koje tek rijetki razumiju. Ima li onda veće sreće nego kad te prepozna umjetnička duša u gomili drugih prolaznika?

Tko sam?

Pita Livi jesam li otkrila tko sam. Pričam mu kako ispod svih slojeva osjećam, ali još uvijek otkrivam.

”Čega se bojiš malena”, pita radoznalo.

Neki baner

”Svi se bojimo nečega Livi”, meškoljim se.

”Što god se bojiš pustiti van, ako ostane unutra više će boljeti! Onaj tko se plaši je u isto vrijeme subjekt i objekt straha. Pobjeda jedne strane, podrazumijeva poraz druge”, nastavlja on.

”Vjeruj meni, zna stari Livi kako to ide! Život je treptaj, jedan dan pišeš, drugi dan se boriš s rakom i zalijevaš cvijeće. Ne znaju ljudi da svaki ovaj cvijet hrani moju dušu. Život bi mi prošao u beznađu da nisam svaki dan stvarao! Misliš da ovaj cvijet može bez mene? Može, ali brzo će uvenuti. Nemoj da ti duša odumre! To je najgora stvar koja se može dogoditi jednom umjetniku!”

”Stvaraš li malena? Tako sam te i upamtio prvi put. Nosila si crveni šešir, hodala s fotoaparatom u rukama i njurgala nešto u nebo!”
”Istina je Livi. Mostar je ranjen i svaka rana ovog grada me boli…”

”Znaš li da se učitelj pojavljuje kad je učenik spreman? Nije ovaj susret slučajan! Vjeruj ti meni!”, nastavlja Livi uporno.

Objašnjavam mu kako pišem priču o fikcionalnim likovima na različitim dijelovima svijeta čije se sudbine igrom slučaja u jednom trenutku isprepletu. Pokazujem mu stare fotografije iz antikvarijata s likovima koje ne poznajem te objašnjavam da ih skupljam u neizmjernim količinama jer moj um stvara priče o njihovim sudbinama.

”U mojoj glavi su te priče žive. Jesam li normalna?”, pitam ga u bunilu.

”Kako ih nema? Ako si stvorila te priče, onda ih itekako ima?! Što misliš gdje je J.K. Rowling stvorila lik čarobnjaka već u svojoj glavi?!”

Moje stvarne, nestvarne priče

”Vidi Livi, ova priča je inspirirana djevojkom kojoj sam dala ime Daisy, dok se radnja odvija u američkom Gloucesteru. Još uvijek je živa i svaku noć gleda u ocean tamo na rubu tog ribarskog mjesta i razmišlja o mužu koji se nikad nije usidrio tog petka jer ga je progutao ocean.”

”Milica je plesačica srpskih korijena čija se radnja odvija u bordelu u Madridu. Pobjegla je iz svog rodnog grada od majke koja je završila na psihijatriji nakon što se mlađi brat objesio. Nitko ne zna što se krije iza njenih rana i zbog čega prodaje svoje tijelo muškarcima. Do zadnje stranice njen lik će poželjeti sasvim drugačiji život!”

”Što čekaš malena? Već imaš priče u rukavu, jesu li plod tvoje mašte ili stvarnost zaista nije bitno! Sve je povezano u sinkronicitetu, od naše prošlosti preko sadašnjosti do budućnosti! Toliko toga što se dogodilo u životu rezultat je beskonačno mnogo savršenih ne-slučajnosti, koje nas vrlo često ostavljaju u razmišljanju, kada bi se samo mali dio prošlosti mogao malo drugačije promijeniti, možda bi u sadašnjosti bilo potpuno drugačije. Upamti, slučajnost ne postoji! Danas ja tebe podučavam životu, sutra ti nekog drugog. Objavi te priče malena, ako Bog da stari Livi će biti živ da ih pročita!”

c’est la vie

Ona je progovorila
Matea Sušac / privatna arhiva

Ne odustajte od svojih snova

Budite što god želite biti jer nema pravila u ovoj igri zvanoj život. Osluškujte dobro što vas priziva sebi jer je to ono čemu pripadate.

Ako je to crtanje, budite sigurni da ćete se osvrnuti na svaki kist drugog umjetnika. Ako je to gluma, svaki zvuk i bljesak kazališnih reflektora izazivat će melodiju u vašem srcu. Ako je to fotografija, u glavi će vam sigurno odzvanjati zvuk okidača kada je prvi put otkrijete. Ako je to pisanje, svaki miris knjige činit će vam se već dobro poznat iako je čitate prvi put. Ako je to ples, vaša stopala će sama igrati po parketu, a samo o disciplini i upornosti ovisi uspjeh koji ćete dosegnuti.

Ni u kojem slučaju ne pripisujte svoje poraze nedostatku sreće. Ne vjerujem da ona uopće postoji. Ako i postoji, ovisi isključivo o broju promašaja pa baš zato promašite tisuću puta ako je potrebno. I obavezno potapšajte sebe po ramenu nakon svakog pokušaja jer ste svaki put bliže cilju. I nikad, ali baš nikad se ne sramite svojih pokušaja!

Neki baner