Domovina ili inozemstvo?

Nekada davno, u vremenu 60-ih i 70-ih ogroman broj ljudi s područja bivše Jugoslavije emigrirao je prema zapadnim zemljama, u prvom redu SR Njemačka, Francuska, Austrija, Švicarska. Razlog tomu bila je loša financijska situacija potpomognuta neprijateljskom nastrojenošću prema ondašnjem režimu koji je donekle i potpomagao njihovo iseljavanje i naposljetku, život u demokraciji. Jedan od takvih slučajeva bio je i moj djed Milan koji je s nepunih šesnaest godina otišao putem Savezne Republike Njemačke.

Sjećam se iz djetinjstva, ja na prozoru, a djed izlazi iz auta. Pred mirovinu je dolazio sve češće i donosio vreće pune slatkiša. Bio je pod današnjim akademskim uvjetima školovanja jedan puki seljak s ne baš pretjerano puno škole. U Njemačkoj na baušteli do dvadesetih godina je naučio raditi apsolutno sve što se može naučiti. Njemačka mu je postala druga domovina, a kući se vraćao za blagdane. I tako, došlo vrijeme za mirovinu, ja više nisam bio toliko mali, ali dovoljno mali da ne budem veliki.

Gledamo nas dvojica Europsko prvenstvo u nogometu 08. u Austriji i Švicarskoj. Igraju Hrvatska i Njemačka. Vodimo mi 2-0, a kažem ja: “Dide, vode naši s dva gola.” A on mrtav hladan odgovori: “Moji gube 2-0”.

Cafe, Grandfather, Grandson, Family, People, Persons
Nekome je Njemačka dala sve što ima u životu. Baš kao mome djedu. Volio je München više nego išta na ovome svijetu, znao sve vrste piva, naučio i njemački, uvijek kupovao robu s njihovih polica i tako. Ali nije on jedini na svijetu koji je tako naučen. Postoji jako puno ljudi kojima je zemlja Troje (Austrija, Švicarska, Njemačka) sveti izvor života i financija. Ali, primijetimo i drugi izvor ljudi. Primjerice, jedan moj susjed Dubravko tvrdi da je Jugoslavija najljepša zemlja koja je postojala na svijetu. Bilo je posla i svega za obitelj, išlo se na more i slične aktivnosti. Koja je razlika između mog djeda i Dubravka ? Netko je volio komunistički režim, netko ne. Izbor je bio ostani ili odlazi.

No, pustimo sad prošlost. Pomaknimo se u današnjost. Hrvatsku napušta sve više mladih, kao i zemlje regije, a svi se pitaju zašto. U prvom redu odlazi mladost s tehničkim zanimanjima, mladi ljudi s djecom i oni kojima je dosta iskrivljene kralježnice za 3500 kuna koje redovno kasne. U drugoj navali odlaze znanstvenici, školovani ljudi, doktori koji su za svoj posao dobro plaćeni i koji su uvijek traženi bez obzira na sve.

Neki baner

Na kraju priče, odlaze ljudi razočarani u sustav koji se stvorio poslije ratnih događanja. U državi postoje ljudi koji sjede za velike pare u uredima i ne rade ništa, i mali ljudi koji kopaju i oru za male pare. Više i nema sredine, materijalizam je uzeo gotovo sve.

Riječima splitskog repera Kreše Bengalke: “Ljudi dižu kredite da bi pokazali ključe.” I to je ona srž problema koja nas uništava iz dana u dan. Istina, otići u inozemstvo, pronaći posao i naučiti jezik nije toliko teško. Uz malo sreće i pomoći zemljaka… Ali standard je drugačiji, nema kava i izlazaka, štedi se. Ako ostanete, sve ostaje isto, ali ostaje i politika koja nas ubija, ciganski vašar koji ne prestaje i zadovoljno trljanje ruku moćnika kojima odgovara da polupismeni ljudi koji navijaju uz promidžbeni plakat stranke ostaju u domovinu slijepo vjerujući da će ih oni izvući iz ropstva tvrtki čije gazde otpuštaju trudnice i ne dopuštaju bolovanje.

Nisam pametan otići u inozemstvo ili ostati ovdje. Rekao sam sam sebi dok ne završim fakultet, neću nigdje. Poslije me možda sport odvede u istu zemlju gdje je moj djed zaradio sve što ima. Ali da nema toga, ipak nekako osjećam da ne bih odlazio s Balkana.

U mojoj glavi je ona Šantićeva: “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije.”
Što ja znam, ipak sam čovjek starog kova kojeg ne zanimaju ni novi mobiteli i tehnologija. Jer na Balkanu sam divlji togar koji skače po lijanama svoje džungle, a u Njemačkoj bi bio to isto, ali u svoja četiri zida.

Nikola Vranjković

Neki baner