Srela sam ga prošlog oktobra.
“Još uvijek mirišeš na jorgovan i snove”, šapnu mi tiho dok je odvajao usne od mog obraza. “Plašio sam se godinama ovog dana. Znaš, nikad nisam patio za tobom? Samo sam se plašio da ću te negdje jednom sresti i u trenutku odbolovati čitav jedan život. Plašio sam se da će me ubiti sjaj u tvojim ocima, živost koja te nije napustila. Ponekad sam se prisjećao tvog glasa, glasnog smijanja, budalastog hoda i tvojih tekstova. Prisjećao sam se kako proviriš glavu na ljetni pljusak i govoriš sva usplahirena: ‘Slušaj bogovi pjevaju, zamisli želju’. U tim sam te trenucima samo volio. Nikad nisam patio za tobom. Rekla si: ‘Ako te ikad zabolim nikad ti nisam bila ljubav. Ljubav ne boli, ljubav je najvažnija stvar na svijetu, boli sve ono sto ona nije. Ljubav je slobodna, čista.. U okove su je stavili ljudi, u očekivanja.’ Rekla si: ‘Ljubav ne traži ništa zauzvrat, ljubav se ne mjeri vremenom. Ljudi na ovom svijetu ne znaju to, treba im potvrda, nečije prisustvo, da bi u nju vjerovali. Ako te nekad zabolim umijeću. A ljubav ne umire.’ Prošle su godine mila, naučio sam. I dalje te samo volim.”
Spustio je glavu. Sitno je padala kiša, taksista je zatrubio na bulevaru, neka je žena prodavala mimozu na uglu ulice Slobode. Uobičajen dan, dva su se poznanika srela na ćošku. Spustih mu ruku na lice, između gustih obrva primijetih neke nove bore. Njegova snažna ramena, mirisala su i dalje na sve moje nemire, oduvijek ih čuva. Zagledah mu se u oči, u ogledala moje duše, u prozore svih mojih dubina. Da sam ostala onda, možda nikad ne bih imala ovo sto imam sad?
Ostao si moj univerzum. Glavni junak mojih tekstova, mojih čežnji koje sam pod kaputom čuvala sve ove godine. Kao rimski koloseum ostao si besmrtan. Kao jedan neosvojen grad. Moje su dječačke stope na tvojoj koži pustile korijenje. Milion sam puta napisala kraj naše priče i onda sam shvatila da je ljubav beskrajna.
Mi smo se sreli kad ljudi nisu postojali, kad su duše slobodno tumarale ovim obroncima. Moja se na tvoju zarekla. U ovom životu nije nam dato, ali kako znam da neće u sledećem? Ti si partner moje duše, ti si duša moga tijela. Zauvijek.
Od prošlog oktobra , vrijeme je bilo promjenjivo. Tu i tamo napisala sam par tekstova. Uglavnom sam srećna. Ponekad sa prozora moje sobe, kad jako pada kiša, izbacim glavu i zamišljam želje. Ponekad zamislim da ga još jednom sretnem.
Jovana Sekularac
Tekst je zauzeo treće mjesto na natječaju “Kreativno i britko”
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
