I bi riječ…

Riječ je nekad imala težinu. Imala je značenje. Nosila je odgovornost. Nije se lako izgovarala ni davala. Na datu riječ si mogao da se osloniš, mogao si da računaš na nju. Danas se igra riječima. Reći pa poreći je sasvim normalno. Obećati pa ni ne pokušati održati obećanje, već se još praviti budala je sasvim normalno. Uzimati zdravo za gotovo nečija očekivanja zbog date riječi je šala.

I svima je to sasvim u redu. Riječ je ništa. Prašina koju odnese vjetar. Sredstvo kojim možeš obrisati guzicu. Gledati nekog u oči izjavljivati mu ljubav i poslije se nasmijati na sve to, je sasvim normalno. Dogovoriti se, pa zaboraviti dogovor je sasvim normalno. Obećati pa ne ispuniti obećanje je sasvim normalno.

Jesam li ja još jedina budala kojoj riječ nešto znači? Jesam li ja jedina budala koja stvarno povjeruje u ono što se kaže i obeća? Je li se još jedino ja trudim da stojim iza svojih riječi? Ko je ovdje lud? Kad je ovaj svijet otišao u k….? Kad su ljudi postali tako sebični, oholi i zli? Kad su počeli uzimati zdravo za gotovo sve i svakog? Otkud ti pravo da se igraš riječima? Da ih olako izgovaraš? Daješ? Ko te tjera? Što govoriš ono što ne misliš? Što obećavaš ono što ni ne misliš ispuniti? Što daješ lažnu nadu? Što pustiš nekog da nešto očekuje od tebe ako unaprijed znaš da to nećeš ispuniti? Što se poigravaš? Znaš li da tako nekom možeš slomiti srce? Znaš li da tako nekog možeš rasplakati? Je li ti to cilj? Je li to želiš? Kad je to postalo sasvim normalno reći da ćeš doći u 5 pa doći u 8? Ili ne doći nikako jer ti se nije dalo, a pri tom ni ne javiti, jer eto neka osoba koja te čeka sama skonta da nećeš doći. Kad je to postalo normalno govoriti ono što ne misliš, ne osjećaš i pustiti nekog da vjeruje u to? Pričaš mu, podgrijavaš njegove snove, želje, a u sebi se smješkaš hinjski misleći kako je naivna budala. A onda najnormalnije sve porekneš. Srušiš nekome snove ko kulu od karata i praviš se budala. Dok on ili ona pati tebe ni savjest ne grize, jer nisi ti kriv što su naivni. Ti likuješ, jer si iznad. Jer ti se može. Ti se igraš ljudskim osjećanjima. Ti si moćan. Ne znaš da si ustvari jedno veliko ništa. Dno. Jer takvih poput tebe je mnogo danas što znači da nisi ništa posebno.

Onih kojima riječ još uvijek ima težinu je malo i oni su veliki. A ti se trebaš spustiti na zemlju. Jer ko si ti? Ko si ti da se igraš mojom dobrotom? Ko si ti da uzimaš moje dobre namjere zdravo za gotovo? Ko si ti da olako shvataš moja osjećanja? Ko si ti da traćiš moje vrijeme? Da ga trošiš kao da je tvoje? Ko si da me tretiraš kao krpu s kojom povremeno brišeš pod? I to samo zbog toga što su me naučili da riječ nešto znači. Da pazim kad, kome i kako ih govorim. Da im vjerujem. Da se oslanjam na njih. Ko si da zloupotrebljavaš moju dobrotu? Da je nazivaš naivnošću? Smatraš glupošću? Ko si ti zli, sebični čovječe? I ko te je naučio svemu tome? Ko vas je naučio da je riječ nebitna. Da se s njom može poigravati? Ko? Riječ se poštuje. Obećanje ispunjava. Dogovor ispoštuje. To je tako. To je ljudski. Za mene će ostati tako pa taman bila zadnja budala na svijetu koja vjeruje u to.

Ilda Dedić

Neki baner
Neki baner