Svakodnevno smo okruženi porukama. Neke silno želimo a ne dobijemo ih od baš određene osobe, neke čekamo pa dođu i izazivaju cijelu raskoš emocija ljudske duše, potiču na djelovanje, empatiju, ili destrukciju.
U tom okruženju je hrpa tekstova u koje je uložen popriličan ljudski trud za “vau efektom” razmišljanjem, radnjama, propustima, sigurnosti i poticajem na kupnju.
Čitamo poruke na bocama, čitamo poruke na reklami, čitamo svašta.
I ono što želimo i ono što nam se nameće jer ako ne pročitamo nismo u trendu nego smo čudaci koji o svijetu pojma nemaju. Pitam se biramo li ono što želimo čitati ili raznovrsne sublimirajuće poruke dovode do aktivnosti koje su uspješno postigle željeno? Da kupim baš tu hranu, baš taj krevet jer sve su to neka rješenja za problem koji možda ni nemamo ali eto trebamo ga riješiti jer ako nismo, ništa od novog oblika života 21. stoljeća.
Kada smo se zadnji put razveselili nekom govornom porukom ili gestom jer nam je stalo do čovjeka pored nas?
Pitamo li se što poručuje ili njegova psovka ili njegova šutnja?
Ma koga briga. Imamo svoje bočice s vodom koje čak i pomlađuju, i sprijateljujemo se s njom jer eto baš piše ono što mi taj tren treba. Fućkaš čovjeka koji diše i govori i nešto mi želi reći.
Radije ću slušati motivacijske govornike nego naučiti nešto vlastite blizine i pokušaja da čujem najprije sebe. Sve ono što o sebi želim izreći ne nalazi se izvan mene. Mogu li i želim li to otkrivati uz hrpu ponuđenih poruka koje šaljem nesvjesno… i zanima li me uopće kako ona kotira u mom okruženju?
Nikada čovjek nije dovoljan sam sebi bez obzira na količine stvari i poruka koje šalju tekstovi, životni učitelji i New age zanimanja koja na porukama ostvaruju profit jer se čovjek u potpunosti ostvaruje u odnosima s drugima. Iz njih uči, njih postiže i od njih ima ishode koji su ili uspjeh ili neuspjeh.
Cilj nije relativizacija uspješnosti po kriteriju statusnih simbola, brojčanih ocjena i motivacije koja dolazi u poruci koja povećava uspješnost prodaje.
A svi trebamo poruke. Želimo poruke.
Primijetiti, shvatiti, naučiti, dobiti, pronaći. I u tome nema ništa loše. Ono loše nastaje kada u porukama izgubimo onu samo svoju koju možda u kaosu ponuda nismo još otkrili. A svatko od nas u sebi nosi neku kojom može obogatiti drugoga.
Jer čovjek koji je na mom putu je dar. Ja želim otkriti njegovu. Jer je važan. Jer je osoba. Jer je odnos bogatstvo. Jer je ljudski glas i prisutnost nezamjenjiv, jer je aktivno slušanje vještina u kojem se susrećem s drugim, a ne tipkam po mobitelu, dok se taj drugi pokušava izreći porukom koja nije automatizirana glasovna, nije u pretincu elektroničke pošte, nije na reklamnom panou, nije na boci, nego je živa ,ljudska, topla, i samo njena/ njegova pa i kad šuti.
Imaš li ti poruku? Želim čuti više. Jer je mogu otkriti u tvojoj prisutnosti. Tvoje je poželjeti.
Sretno u traženju, bez boca, bez panoa,bez mobitela, i bez nametanja koji stvaraju kaos identiteta i stvarne vrijednosti.
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.
