„Znam da sam ti pisala jučer, ali prosto imam neki nalet da ti pišem. Kada čovjek dublje i bolje razmisli, čemu uopšte svi mi težimo? Na kraju svi završimo isto. Kao porodični i poslovni ljudi, sa svim snovima koje smo htjeli ostvariti, zaboravljenim tamo negdje. To je najtužnije. Život svakog čovjeka se svodi na isto. Svaki dan isti, sve je baš isto. I tako izgleda, baš kao da samo čekamo smrt da dođe, jednog dana. Za pet dana, pet godina ili pedeset godina. Kao što rekoh, sve je isto, svaki dan liči onom predhodnom, tako sam jutros opet se rano probudila…znam da znaš zbog čega, i da ti ne spominjem, ali reći ću opet. Snovi. Jedna stvar, od mnogih, koja mi ne da mira zadnjih mjesec dana, dva mjeseca, pola godine…ko zna.
Ne pratim više koliko vremena prolazi. Život prolazi, ide, a ja samo stojim u mjestu. Ne mičem se, kao da sam zapela u nekoj anomaliji vremena. Mislim da znaš zbog čega, pisala sam ti to u prošlom pismu. Pisala sam ti o svojoj porodici, starim prijateljima, o svojoj prošlosti. Draga Sell, zapela sam. Ne znam kako dalje. Negdje sam pročitala da je pomirenje jedini lijek za sve, ali kako oprostiti neoprostivo? Kako zaboraviti učinjeno? Mučim se iz dana u dan. Svake večeri mi na oči dolaze slike koje su se dešavale. Svake večeri sanjam leševe, potoke krvi i te užasne zvukove, užasne krikove smrti. Smrti koja je vrebala nad tim malim gradićem na izmaku BiH. Sve mi je postalo sivo. Ne razlikujem više snove od jave. U svakom slučajnom prolazniku vidim lice svog najboljeg prijatelja. Zapravo, nekada najboljeg prijatelja, nakon onog dana, dana kada je iskoristio moje povjerenje, nisam ga željela vidjeti.
Da, sjećaš li se? Ja se veoma dobro sjećam tog događaja. Sjećam se svake sitnice koja se tada desila. Bilo je ljeto 94, u naš gradić su upali naoružani ljudi. Mislila sam da su došli da nas zaštite, da nam pomognu, nisam imala pojma koliko sam tada bila u zabludi. Tada je ušao on, moj najbolji prijatelj, osoba kojoj sam beskrajno vjerovala. Damir. Ušao je u kuću i toplo mi se osmjehnuo, zagrlio me je i ostavio jedan poljubac na moj obraz, rekao mi je da me vodi na sigurno mjesto i da mi se ništa neće dogoditi. O, Bože, koliko sam mu samo vjerovala. Nisam znala da to mjesto podrazumjeva logor. Mjesto koje je bilo popunjeno drugim ženama, djevojkama, djecom. Mjesto gdje su svi živjeli u strahu i s jednom molitvom na usnama, da prežive sutrašnji dan. I tako iz dana u dan.
Svaki dan je bio susret sa smrti. Iščekivalo se. Tri puna mjeseca smo živjeli u strahu. Svakim danom bivalo nas je sve manje i manje. Ne znam kuda su bivale odvedene sve te žene, djevojke, djeca. Ne znam šta se poslije s njima dešavalo. Znam samo da sam tada preko noći odrasla. Petnaestogodišnja djevojčica je postala odrasla žena preko noći. Kada su nas pustili, nisam ga vidjela. Nije mi smio doći na oči. Znam to. Priznao mi je to u svom pismu. Da, dobro si čula, slao mi je pisma. Želio je da me opet vidi. Nakon 18 godina vraća se. Kaže da se kaje, da nikada nije želio da mi naudi i da se trudio svim silama da ne budem jedna od onih žena koje su preko noći odvodili i vračali ju ujutro svu krvavu i istrošenu. Ne znam, ne mogu da mu vjerujem. Koliko god se trudila i pokušavala pronaći mog starog prijatelja u ljuski ovog novog čovjeka, ne uspijevam.
Sell,vidjela sam ga neki dan. Izgleda isto kao i prije, samo mu je nekada gusta crna kosa sada prošarana sijedim vlasima. Njegovo lice je dobilo nekoliko bora. Tiho se pozdravio. Čula sam ga, ali nisam odgovorila. Šok i nevjerica su me obuzeli. Vratile su se sve uspomene koje sam gurnula pod tepih u najmračniji kut svoga uma. Ljubav, mržnja, sreća, strah i bezbroj drugih emocija samo jedan susret s njim je učinio da osjetim.
Sve je to tako zbunjujuće. Sve to me tjera na ponovno razmišljanje, na preispitivanje svojih odluka. Da li će pomirenje sa tom osobom donijeti mi zaista mir za kojim već dugo tragam? Katkad poželim nastaviti sa životom. Izaći iz mraka. Vratiti se ondje, baš gdje sam i stala. Vratit se u onaj maleni gradić na izmaku BiH i izbrisati događaje koji su se desili nakon toga. Ali kao da me vuće nevidljiva ruka i ne dopušta mi da nastavim sa životom, zaustavlja me. Ne dopušta mi da oprostim svim tim ljudima koji su, zapravo, bili marionete u rukama nekoga večeg i od njih samih.
Sell, ko smo, zapravo, mi da odlučujemo o tuđim sudbinama? Ko smo mi da dijelimo pravdu, da dijelimo ljude na one dobre i loše, da sudimo ljudima na osnovu njihovih postupaka i uskraćujemo ih onog najbitnijeg? Uskraćujemo ih ljubavi i jednakosti. Uskraćujemo i buduće generacije slobode. Navlačimo nad njih strah i mržnju. Sell, propadamo. Tonemo u sve veću i veću provaliju baš zbog mržnje.
Učinjeno je to što je učinjeno. Ne može se vratiti na početak i izbrisati te događaje. Ne postoji nikakva čarobna gumica koja bi samo jednim svojim potezom sve naše krvave i bolne rane prošlosti izbrisala. Želimo li napredovati? Želimo li izaći iz tame? Naravno da želimo. Moramo pronaći snage u sebi i oprostiti sebi. Da, prvo treba oprostiti sebi jer smo imali prevelika očekivanja, a zatim oprostiti drugima jer nisu ispunili naša očekivanja. Oprostiti cijelom svijetu. Prestati dijeliti ljude na osnovu njegovog imena.
Zamisli Sell, da si rođena na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj državi, sa nekim drugim imenom, zar ne bi tada voljela jednakim žarom ono što danas toliko mrziš!? Zar tada ne bi mrzila ono što danas voliš? Vidiš, sve je to lutrija. Rođena si tu gdje i jesi, dobila si ime u skladu s tradicijom tog mjesta, slijediš običaje tog mjesta. Jesi li mogla birati to? Nisi. Tako ni neko drugi nije mogao birati svoje mjesto. Ljudi su ljudi bez obzira sa kojeg merdijana, bez obzira na boju kože ili nacionalnost. Svi mi griješimo. Sve greške će doći na naplatu.
Nekome podnese račun za života, a nekome kada umre. Ali, treba znati da svako na kraju plati cijenu svojih grijeha. Oprosti. Pomiri se. I olakšaj sebi. Da, Sell. Oprostila sam mu, ali zaboravila nisam. Zaboraviti ne mogu. Sve to je ostavilo predubok trag na meni da bi bilo zaboravljeno i mislim da će uvijek počivati u najmračnijem kutku mene.“ – prelazim pogledom preko crnom tintom napisanih riječi i zatvaram staru, debelu svesku u kojoj su skrivene sve moje misli kojih sam se, svih ovih godina, plašila reći na glas.
Ostavljam svesku na stol i odlazim u zagrljaj mom prijatelju. Nakon toliko godina opet ga osjećam, osjećam onu povezanost, istu onu povezanost od prije nekoliko godina i ni sama ne znam kako sam mogla sve ove godine izdržati bez njegovog zagrljaja. Ipak nam pomirenje povezano sa oprostom donosi mir u duši i izvlači nas iz crnila, te nam daruje sreću i spokoj. Svijet u šarenilu boja. Ako ste do ludosti voljeli ono što vas ubija, onda znate od čega možete odustati da bi ga opet zagrlili.
Selma Mujić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
