Tjedni koji su uslijedili donijeli su novo otkriće, o značenju strpljenja u kontekstu užitka. Čitajući dalje, shvatio sam koliko smo kao muškarci programirani da sve sagledavamo kroz prizmu cilja, rezultata, krajnjeg postignuća. Naš odnos prema vlastitom tijelu, kao i prema tijelima naših partnera, često je funkcionalan umjesto doživljajan.
Sjetio sam se svojih dvadesetih, beskrajnih noćnih izlazaka i uzaludne potrage za nečim što nisam mogao imenovati. Uvijek je postojao taj osjećaj nakon, osjećaj praznine, nečeg nedovršenog. Čak i u dugim vezama, intimnost je često bila samo sredstvo za postizanje trenutačnog olakšanja, ne prostor za stvarno povezivanje.
Još literature
Jednog dana, vraćajući se s posla, zaustavio sam se u knjižari i zatražio još knjiga o temi koju sam istraživao. Prodavačica me iznenadila svojom otvorenošću.
“Tražite literaturu o erotici, ne o seksu,” rekla je, vodeći me prema polici u stražnjem dijelu trgovine. “Postoji razlika, znate.”
Nisam znao, ali nisam to priznao. Umjesto toga, poslušno sam prihvatio knjige koje mi je ponudila, romani, filozofski tekstovi, pa čak i zbirke poezije.
“Umjetnost je uvijek znala ono što smo mi zaboravili,” rekla je dok sam plaćao. “Da je erotika u prostoru između, u anticipaciji, u nedorečenom.”
Te noći, čitajući jedan od romana koje mi je preporučila, naišao sam na odlomak koji je opisivao kako glavni lik promatra svoju ljubavnicu dok spava, bez pohote, samo s dubokim poštovanjem prema ljepoti njenog disanja, prema svjetlosti koja je obasjavala njenu kožu. Bilo je to toliko drugačije od bilo čega što sam dotad povezivao s erotikom da sam morao zastati i razmisliti.
Foto: Canva
Promatranje
Sljedećeg jutra, probudio sam se prije Matije i umjesto da ustanem, samo sam ostao ležati, promatrajući je. Način na koji se njena prsa dižu i spuštaju u ritmu disanja, kako joj se usne lagano pomiču dok sanja, kako joj kosa pada preko lica… Bio je to prvi put da sam stvarno vidio osobu s kojom sam dijelio život, ne samo kroz prizmu vlastitih želja i potreba.
“Zašto me tako gledaš?” upitala je, otvarajući oči.
“Zato što si prekrasna,” rekao sam, iskreno.
Nasmiješila se, ali u njenim očima vidio sam zbunjenost. “Ti si drugačiji zadnjih dana.”
“Ne drugačiji,” odgovorio sam. “Samo… prisutniji.”
Kasnije tog dana, dok smo šetali parkom, usudio sam se pitati nešto što me oduvijek zanimalo, ali nikad nisam imao hrabrosti postaviti.
“Matija, kada smo zajedno… intimni… što ti zapravo voliš?”
Zastala je, iznenađena mojim pitanjem. “Što volim?”
“Da. Ne samo što ti… funkcionira, nego što stvarno voliš. Što te uzbuđuje na dubokoj razini.”
Dugo je šutjela, gledajući u daljinu. “Znaš,” rekla je konačno, “nitko me to nikad nije pitao. Ni ti, ni bilo tko prije tebe.”
Sram
Osjetio sam kako me preplavljuje val srama. Četiri godine zajedno, a nikad nisam postavio to osnovno pitanje.
“Volim kad smo zajedno, ali ne žurimo,” rekla je tiho. “Kad postoji prostor između dodira, kad iščekivanje postane dio užitka. I volim… volim kad me slušaš, ne samo ušima nego cijelim tijelom.”
Te večeri, nakon što smo se vratili kući, pokušao sam slušati onako kako je opisala, ne samo čuti njene riječi, nego osjetiti kako se njeno tijelo odziva, kako se mijenja ritam njenog disanja, kako se njena koža zagrijava pod mojim rukama. Bio je to početak posve novog razgovora između nas, razgovora bez riječi, ali ispunjenog značenjem.
PRVI DIO PRIČE “IZMEĐU KOŽE I DAHA” PROČITAJ OVDJE.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.