Nekad je teško ljudima koje volimo reći koliko ih volimo. Teško je pustiti po koži osjećaje koje bismo najradje udavili u sopstvenosti i zamrzli ih daleko od svijeta. Teško je odučiti se za korake za koje znamo da su pametni ako koračamo protiv srca. Teško je slomiti u sebi nadu da je uvijek moglo biti drugačije ili bolje.
Dođe tako vrijeme kad besciljno tumaram dubinama tišine. Palim rane, kao da poželim da odbolujem ono što sam potisnula odbolovati, pa izgleda kao da želim povrijediti sebe. Vrištanja mi se pretvaraju u divlje zvijeri, pokopane negdje gdje ih nalazim samo kad ih odem tražiti. Put do ludila znam. Samo ga ne biram često. Put do raja također. Taj mi je draži.
Ono što pokušavam da kažem je da znam koliko vam je teško da nekad povjerujete meni da je život lijep. A uistinu jeste čaroban. Znam i sama često da se polomim oko divljina pa kad me opustoše vratim se pisanju da pronađem smisao dovoljno dobar da ostanem tu. Nasmijana i zahvalna onome što jesam.
U srijedu je bio pun mjesec pa sam, dok sam se tresla od zime na terasi zamišljala želju, shvatila da i nemam bog zna kakve želje. Shvatila sam da želim da mi bude sačuvano samo ovo što već imam i da sam srećna ako bude. Najzad pogledah u mjesec i rekoh mu: “Da volim”. Da volim cijelim svojim bićem. Da jedino što budem imala dragocjeno, bude emocija.
Ovih dana na nebu se dešavaju ludila. Primijetili ste da ste emotivniji, da brzo ispadate iz takta. Da ste ranjivi do smrti i zli. Da, prepoznajete u sebi neke momente koje nećete priznati meni, ali ih osjećate u sebi. Lako povrijedite druge. Lako bivate povrijeđeni. “Pred svako svitanje je najmračnije”, jednom mi je rečeno. Mrkli mrak u vašem životu znači samo jedno – sigurno svitanje. Sigurno svjetlo.
Trenutno čitam roman “Nakon tebe” od Jojo Mojes. Čitala sam prvi dio “Prije tebe”. Nije da volim ljubavne romane, ali volim ljubavna djela. Ovaj me dotakao toliko da sam se i sama zapitala u čemu je suština. Nakon njegove smrti u prvom dijelu, drugi nisam željela da otvorim. Plakala sam, priznajem. Pitala sam se zašto je napisala drugi dio knjige, čemu on služi kad više nema ničega zbog čega sam bez daha pročitala prvi dio. Međutim, sama spoznaja da život ide dalje je neminovna. Zapitala sam se koliko sam ljudi izgubila i nisam to mogla da prihvatim, a da ni ne znam koje je to posledice ostavilo. A život mi je otišao dalje sigurno. Nikad me nije sačekao da se saberem i preispitam odluke.
Lu je riješila da živi nakon smrti svog muškarca. DA ŽIVI.
Nakon svake pogrešne odluke riješite da živite. Ne mora niko da vam umre da bi ste shvatili da ste živi. I da kao takvi imate pravo na sve. Na tišinu, na bol, na mrak i na ljubav. Beskrajnu i bez pogovora.
Dok pišem, govorim ovo sebi. Imaš pravo na tišinu. Na ronjenje, na dah do rubova besmisla. Cilj je dobar i kad ga nemam. Vjetar je lud samo pojedinima. Moje su istine istine meni, nikome više ne moraju biti. Međutim, univerzalna istina je ljubav.
“‘Ne možeš mu promijeniti mišljenje’ – reče joj otac. ‘Odlučio je da ode i otići će.’ ‘A šta mogu učiniti?’ – zapita Lu? ‘Možeš ga voljeti'”.
Ne možemo mijenjati svijet. Možemo ga voljeti.
Vaša Jo
Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*