Kako biti dobra osoba u lošem društvu?

Čovjek je onakav kakvo je društvo u kome se kreće, Euripid.

Sigurno mislite da ću dokazivati na razne načine gore ispisanu Euripidovu tvrdnju? Ipak, odakle mi pravo negirati tvrdnju jednog od najvećih tragičara Stare Grčke? Površno gledajući, istinita je. 

Ako je 50 ljudi koji sjede skupa nasmijano, onda su sretni. Ako plaču, tužni su. Jednostavno. Ipak, da li je? Nije jer to samo ono što je vidljivo na prvi pogled. 

Kod ovih sretnih ćemo, ako se zagledamo u oči svakoga od njih, sigurno pronaći bar jednu osobu koja zasigurno nosi tugu u srcu, ali osmijehom to pokušava prekriti. Kod ovih tužnih, jedan se možda pretvara, ili su njegove suze radosnice, ili suze bijesa. Ne znamo, ali imamo tendenciju generalizovati. Naravno, situaciju sam maksimalno pojednostavila, ali nikad ništa nije onako jednostavno kako nam se na prvi pogled čini.

Tako ni ovo pitanje iz naslova. Lako nam je reći da je osoba loša ako se kreće u lošem društvu. Naravno, društvo definišemo kao ljude sa kojima smo stvorili više ili manje bliske prijateljske odnose. Ali šta znači “loše”? Loše po tu jedinku ili loše po ostale van te skupine. Ili loše zbog nekih sitnica koje nam se ne sviđaju? Ili je to nešto što je po zakonskim, moralnim ili religijskim normama neprihvatljivo? 

Neki baner

Uzmimo za primjer skupinu od 50 ljudi za koje kažu da su “loši”. Oni se ne pridržavaju onih posljednjih šest od deset prvih moralnih zapovjedi ikada zapisanih koje se na kraju protežu kroz sve zakone i religije. Kradu, ubijaju, čine ili navode na blud, otimaju tuđe. O pošastima novog doba koje šire na okolinu nećemo ni pričati. Svaki od njih ima dovoljno grijeha da nakon smrti završi u skoro svakom krugu Danteovog pakla. Od drugog gdje su preljubnici pa do onih pretposljednjih su nasilnici, krivotvoritelji i ljudi koji su varali na različite načine. Teško da bi se našli u posljednjem jer tu su izdajice, ali takvi ljudi obično ne izdaju nikoga. Odanost je njihova religija.

Na prvi pogled su loši, zar ne? Svi mi moralni ljudi smo spremni reći da ih treba zatvoriti, skloniti. Neki od nas, malo radikalniji u svom moralu, ćemo reći da ih treba sklonici s lica Zemlje. S takvim razmišljanjem se možemo vratiti u srednji vijek i vratiti inkviziciju kao sredstvo kažnjavanja.

No, jesmo li se ikada mi, “moralni ljudi”, zapitali šta je to što je tih pedeset ljudi navelo da se skupe i da rade ono što je nama nezamislivo. Koja nevolja je svakoga od njih navela da počne s tim, šta god da je? Kakav je to horor koji su preživjeli da je svakoga od njih natjerao da budu “loši”. Čovjekov iskonski nagon je da preživi. Možda je to bio njihov jedini način da prežive i da žive. Zakon jačega.

U suštini mi ne znamo zašto su oni tu, zašto su takvi kakvi jesu. Nadalje, ne znamo kakav je svaki od njih kao pojedinac. Kad bismo jednog od njih upoznali van te skupine, sigurno bismo rekli da je OK kao osoba. Nasmijan, društven. Ili ćutljiv i tužan. Nevažno. Pripisali bismo mu neke osobine koje prepoznamo prve. Kada bismo ga upoznali malo bolje i počeli se družiti s njim, zaključili bismo da je dobra osoba jer bismo možda otkrili da zna slušati, da je pametan, da bi učinio sve kada bismo ga pitali za pomoć, da je spreman voljeti nas i biti tu. Kada bi nam otkrio da je dio te skupine, da je “loš”, da li bismo ga odbacili? Neki bi sigurno, drugi ne. Ali to ne čini tu jedinku lošom, rekla bih da to čini nas koji jesmo lošima i sebičnima. Možda i licemjerima.

Na koncu, ta jedinka kao takva vrlo lako može biti dobra osoba u tom “lošem” društvu. Pitate se kako? Pa lako. Prvo, samim time što ona sama misli da je loša, čini ju dobrom jer ljudi koje smatramo kao zlim nemaju savjest. Drugo, samim tim što smo je već doživjeli kao dobru čini ju takvom, jer ako je pakao u očima drugih*, raj može biti isto. Samo ga treba znati prepoznati. 

I zato, neću vam dati odgovor na pitanje iz naslova, jer ću se složiti sa Koeljom kada kaže da dobro i zlo imaju isto lice, samo je pitanje u kojem trenutku će se koje ispriječiti i pokazati nam se.


* “Pakao je u očima drugih”, Jean Paul Sartre

Neki baner